Hornado je ekvadorska sporo pečena svinjetina koja se obično služi sa hrskavom kožicom, moteom, krompirovim prilogom i nečim svežim i kiselkastim. Naziv označava porodicu jela, a ne jedan nepromenljiv recept: komadi mesa, marinade, pećnice i začini razlikuju se od kuvara do kuvara i od mesta do mesta. Ovde je izabrana jedna dokumentovana kitoanska kombinacija, hornado sa tortiljama, a velika market porcija preračunata je za kućnu pripremu za šest osoba. Ovo je izričito adaptacija na kitoanski način, a ne tvrdnja da se svaki ekvadorski hornado služi ovako.
Ta razlika je važna kada se hornado opisuje kao jelo prepoznato širom zemlje. Udruženje kuvara Ekvadora sažima studiju slobodnog navođenja iz 2023. godine, sprovedenu među 294 osobe iz obalskih i planinskih gradova. Hornado je treći po kulturnoj prepoznatljivosti među jelima sa najjačim konsenzusom i nalazi se u grupi koja povezuje obuhvaćene regione. To potvrđuje prepoznatljivost u tom uzorku, ali ne meri koliko ga često jede svaki stanovnik niti ustanovljava jedno zvanično nacionalno jelo. Ecuador Travel takođe predstavlja hornado i pominje ga na različitim andskim marketima, među njima u Otavalu i Kuenki.
Andi nisu jedna jedinstvena kulinarska celina. Quito market vodič zasebno beleži Hornado con Tortillas i Hornado Pastuso. U Carchiju, Pastuso verzija ima drugačiji postupak i služi se uz poseban caldillo; ovaj recept ne spaja tu regionalnu tradiciju sa kitoanskim tanjirom. Drugi kuvari mogu koristiti različite komade mesa, aliño, pećnice, priloge ili sosove, a da nijedan postupak ne predstavlja celu ekvadorsku porodicu jela. Precizno navođenje mesta i verzije korisnije je od svođenja svega na navodno univerzalan recept.
Za praktičnu kućnu količinu koristi se 2,3 kg svinjskog buta sa kožom, dovoljno za šest osoba. Meso se začinjava izmiksanim aliñom od luka, belog luka, celera, korijandera, peršuna, kumina, origana, karanfilića i soli, a zatim odstoji ceo dan u frižideru. To noćno mariniranje prati uputstvo market vodiča i daje začinima vremena da prodru u zaseke. Kožu treba održavati suvom: mokra pasta na površini omekšala bi je, a završno pečenje treba da je učini hrskavom.
Pečenje se odvija polako na 170 °C, u plehu sa malo vode ispod mesa. Voda sprečava da se sokovi zalepe i izgore, ali ne sme da pokvasi kožu. Vreme je procena, a ne provera pečenosti. Oblik kosti, debljina mesa, početna temperatura i rad rerne utiču na trajanje. Termometar postavljen u najdeblji deo, dalje od kosti, pouzdan je pokazatelj. Ceo svinjski komad bezbedan je od najmanje 62,8 °C / 145 °F uz odmor od tri minuta; ovo sporo pečenje ide znatno dalje kako bi but omekšao. Završni premaz uljem sa achioteom i kratko pečenje na jačoj temperaturi pomažu da koža postane hrskava.
Krompir-tortilje upotpunjuju kitoanski način serviranja iz market vodiča. Krompir se skuva, dobro ocedi, izgnječi sa puterom i achioteom, napuni sirom queso fresco, oblikuje u male pogačice i zapeče u tiganju. To su debele, meke krompirove pogačice, a ne pšenične tortilje za uvijanje. Kuvani mote se zagreva posebno, a oprana zelena salata donosi svežinu. Prilozi se služe pored svinjetine; ne peku se ispod nje niti se mešaju u marinadu.
Agrio unosi kiselkast, kašikast kontrast. Kitoanski porodični recept koji dokumentuje turistička stranica Pichincha es Turismo spaja paradajz, crveni luk, celer, citruse, začinsko bilje, ají i malo slatkoće. Ovde odmerena kućna verzija koristi sličan odnos ukusa, ali ne tvrdi da je to tačan recept te porodice. Probajte sos nakon hlađenja: slatkoća paradajza, kiselost citrusa, jačina luka i ljutina paprike razlikuju se od jedne pripreme do druge. Dodatni ají poslužite posebno da svako izabere ljutinu.
Planirajte unapred: meso se marinira ceo dan, peče nekoliko sati i odmara pre sečenja. Tortilje i agrio mogu da se pripreme dok se svinjetina peče, a da se dovrše neposredno pre obroka. Meso secite popreko na vlakna i uz svaku porciju poslužite malo hrskave kože, tortilju, mote i agrio. Ostatke brzo rashladite u plitkim posudama i temeljno podgrejte. Ovaj recept daje jedan ponovljiv način pripreme regionalnog jela, dok izvorna beleška čuva razlike koje jedna kartica recepta ne može da obuhvati.