Zeeuwse roomboterbabbelaars su tvrdi, puterasti bomboni iz Zelanda koji se polako tope. Naziv se često skraćuje na boterbabbelaars ili babbelaars. Povezuje se s dugim razgovorom koji bi se nastavio dok gost polako otapa bombon uz drugu šolju kafe ili čaja. Ovaj kućni recept zadržava jednostavnu kombinaciju šećera, putera, vode i sirćeta, a vrući sirup oblikuje se u male komade koji se polako sisaju, umesto da se grizu kao krte bombone.
Babbelaars su tesno povezani sa Zelandom, jugozapadnom nizozemskom pokrajinom ostrva, ušća i pomorskih gradova. Regionalni izvori kulturnog nasleđa opisuju ih kao poznat lokalni slatkiš koji se nekada pravio u domaćinstvima, a kasnije prodavao u većim količinama u poslastičarnicama. Proizvodnja u Midelburgu doprinela je tome da bomboni postanu poznati i van Zelanda, uključujući plave suvenir-kutije koje posetioci nose kući. Ovi podaci objašnjavaju regionalni identitet, ali ne potvrđuju jednog izumitelja niti jedinstven recept koji su koristile sve porodice. Midelburški poslastičar J. B. Diesch započeo je proizvodnju 1892. godine, a poznate plave limene kutije pojavile su se početkom dvadesetih godina 20. veka. Njihov izgled se menjao, ali su motivi lokalne nošnje ostali prepoznatljivi. Taj razvoj objašnjava kako je kućni slatkiš postao suvenir prepoznat širom pokrajine.
Babbelaars se tradicionalno nude uz kafu ili čaj i jedu polako. Nekoliko bombona može se poslužiti u čistoj kutiji ili manjoj činiji kada se potpuno ohlade. Kutija je samo predlog za serviranje; bomboni treba da ostanu suvi između posluženja jer vlaga čini kuvani šećer lepljivim.
Zvanični recept iz Zelanda neobično je jednostavan: šećer, voda, sirće i puter. Puter daje zaokruženu mlečnu notu, dok malo sirćeta ublažava slatkoću i pomaže da sirup ostane obradiv tokom kuvanja. U ovoj verziji nisu potrebni glukozni sirup, aroma ni boja. Dodatnih 5 g putera odvojeno je za lagano podmazivanje radne površine otporne na toplotu; ta količina služi lakšem oblikovanju kod kuće i ne ulazi u odmerenu bombonsku smesu iz pokrajinskog recepta.
Ključna tehnika je zagrevanje sirupa na 150–160 °C, temperaturu potrebnu za tvrde bombone. Termometar za šećer sa kopčom olakšava ponavljanje istog završnog stepena, ali postoje i vizuelni znaci: turistički recept iz Zelanda navodi tamnosmeđu boju, lagani sloj pene i blago zgušnjavanje sirupa kada se ne koristi termometar. Ti znaci su alternativa; vruću smesu ne dodirujte i ne probajte. Istopljeni šećer na toj temperaturi može izazvati teške opekotine. Oslobodite radnu površinu pre zagrevanja i držite decu, kućne ljubimce i gole ruke dalje od šerpe.
Kada sirup dostigne završnu temperaturu, sipajte ga na papir za pečenje postavljen na stabilnu površinu otpornu na toplotu. Sačekajte da smesa postane dovoljno savitljiva za obradu, ali imajte na umu da je i dalje vruća. Koristite rukavice otporne na toplotu i lopaticu da preklapate i okrećete masu; zaustavite se ako je još prevruća za bezbedno rukovanje. Kada počne da se steže, razvucite je u tanke niti i isecite komade dok su još mekani. Vreme za oblikovanje kratko traje: kada se šećer stvrdne, postaje krt i ne može se uredno seći.
Recept daje oko 40 malih bombona, u zavisnosti od debljine niti i dužine komada. U kućnom rasporedu ostavite dovoljno vremena za merenje sastojaka, kuvanje sirupa, oblikovanje i sečenje, kao i potpuno hlađenje bombona. Ne žurite s hlađenjem i ne slažite tople komade. Ako se nit stvrdne pre sečenja, ostavite je da se potpuno ohladi umesto da pokušavate da je savijete rukama ili makazama.
Potpuno ohlađene babbelaars čuvajte u čistoj, sasvim suvoj, hermetički zatvorenoj posudi. Malo suvog šećera između komada može smanjiti lepljenje, kako predlaže i regionalni recept; vlaga je glavni problem pri čuvanju. Ovo je kućna verzija dokumentovanog zelandskog slatkiša i tehnike, a ne formula komercijalnog proizvođača. Cimet, kakao, kikiriki i drugi dodaci pominju se kao kućne varijante u regionalnim izvorima, ali su ovde izostavljeni da bi ukus putera, šećera i sirćeta ostao u prvom planu.