Waterzooi de poulet — piletina i povrće u nežnom bujonu sa slatkom pavlakom i žumancima
Waterzooi je tesno povezan sa Gentom i širom flamanskom kulinarskom tradicijom. Stariji oblici jela pravili su se sa ribom, dok je pileća varijanta kasnije postala podjednako prepoznatljiva. Jelo je dobro poznato i u severnoj Francuskoj, naročito uz flamansku granicu. Taj prekogranični kontekst je važan: ovde waterzooi ostaje prepoznatljiv kao nežno jelo na bazi bujona, a ne kao generičan francuski paprikaš sa pavlakom. Šargarepa, praziluk i celer čine osnovu povrća, krompir daje punoću, a piletina se lagano kuva u tečnosti umesto da se snažno zapeče.
Bujon namerno ostaje lagan i tečan. Kada se piletina i povrće skuvaju, čvrsti sastojci se izvade, a tečnost se redukuje pre dodavanja mlečnih proizvoda. Tako se ukus koncentriše bez brašna ili skroba. Slatka pavlaka i žumanca zatim se postepeno zagrevaju dodatkom vrelog bujona, pa vraćaju u šerpu na nisku temperaturu. Gotova tečnost treba blago da oblaže kašiku, ali da se i dalje lako sipa. Posle dodavanja žumanaca ne sme da provri, jer bi se veza mogla zgrušati.
Pileći fileti od bataka bez kosti i kože praktični su za kućnu pripremu jer je svih 800 g kupljene mase ujedno jestiva sirova masa; nema kostiju ni kože koje bi menjale proračun. Batak bolje podnosi nežno poširanje od veoma nemasnog belog mesa, ali bezbednost se ipak proverava termometrom. Svaki deblji komad mora dostići 74 °C, dok se bujon sa žumancima na kraju zagreva do 71 °C bez ključanja. To su dva odvojena kontrolna kriterijuma: prvi za piletinu, drugi za vezu od jaja.
U gotovoj činiji treba da ostanu jasno odvojeni komadi piletine, mekan ali čitav krompir, nežno povrće i bled, obogaćen bujon. Peršun se dodaje tek na kraju. Jelo treba poslužiti odmah, jer dugo držanje na toploti ili ponovno zagrevanje može učiniti vezu od jaja i pavlake blago zrnastom čak i kada ukus ostane dobar.


