Škembići u saftu sa slaninom, lukom i crvenom paprikom
Škembići u saftu traže više vremena nego komplikovanih tehnika. Glavni zadatak je da se goveđi škembići dovedu do teksture koja je meka, ali još uvek ima blagu elastičnost, a zatim da se uklope u gust, začinjen sos. Ako se prvi deo kuvanja skrati, završno krčkanje u saftu ne može da nadoknadi gumastu strukturu.
Početna šerpa je jednostavna: očišćeni škembići, voda, šargarepa, koren celera, crni luk, lovor i biber u zrnu. Tečnost se prvo dovodi do ključanja, pena se skida, a zatim se temperatura smanjuje na mirno krčkanje. Povrće i začini daju osnovni miris, dok višesatna vlažna toplota omekšava vezivno tkivo škembića.
Posle četiri sata laganog kuvanja dobar komad može da se preseče nožem bez velikog otpora, ali ne treba da se raspada. Škembići se vade i kratko hlade samo toliko da mogu uredno da se iseku na trake. Od tečnosti se čuva tačno 1200 ml proceđenog bujona, jer on kasnije određuje gustinu i ukus safta.
Saft počinje velikom količinom sitno seckanog crnog luka. On se na masti polako omekšava i blago rumeni, zatim se dodaje dimljena slanina da pusti masnoću. Brašno se kratko prži do svetlozlatne boje. Tek tada se šerpa privremeno sklanja sa vatre i dodaju slatka mlevena paprika i beli luk. Paprika u pregrejanoj masti brzo postaje gorka, pa je ovaj trenutak važniji od dodatnog minuta prženja.
Paradajz-sok i 1200 ml vrućeg bujona dodaju se postepeno uz mešanje žicom. Tako brašno pravi gladak sos bez grudvica. Isečeni škembići se vraćaju u šerpu, dodaje se so i sve krčka još 30 minuta. Gotov saft treba da bude sjajan i dovoljno gust da obloži trake škembića, ali ne toliko težak da postane pasta.
Jelo se služi veoma toplo, najčešće uz hleb. Ako se želi dodatna ljutina, bolje je ponuditi ljutu papriku zasebno nego menjati osnovni lonac. Time se zadržava jasna ravnoteža slanine, luka, slatke paprike i paradajza.