Popara sa kajmakom i belim sirom od bajatog hleba
Popara je jelo čiji karakter zavisi od teksture hleba više nego od broja sastojaka. Bajat beli hleb može da primi vruću tečnost bez trenutnog raspadanja, pa se od nekoliko osnovnih namirnica dobija topao, zasitan obrok koji se jede kašikom. U ovoj verziji tečnost je voda, dok ukus i punoću daju kajmak i beli sir iz salamure.
U srpskim receptima postoje i popare sa mlekom, puterom ili jogurtom, ali voda daje jasniji ukus hleba i sira. Važno je ne mešati te grane u istom loncu bez promene odnosa tečnosti: ovde je 700 ml vode odmereno prema 400 g bajatog hleba, a 40 g kajmaka se deli između početnog kuvanja i završnog serviranja.
Prvih 20 g kajmaka ide u ključalu vodu sa solju. Ta mala količina masnoće raspoređuje se kroz tečnost pre nego što hleb uđe u šerpu. Kada se doda sav hleb, vatra se smanjuje i masa se meša dovoljno snažno da se ravnomerno navlaži, ali ne toliko dugo da se sve pretvori u lepljivu pastu.
Beli sir se dodaje tek kada je hleb već omekšao. Tako se zagreje, ali deo zrnaste strukture ostaje vidljiv. Poslednji kajmak ide preko svake porcije i topi se na površini, umesto da potpuno nestane u masi.
Popara se najlepše jede odmah. Dok stoji, hleb nastavlja da vezuje tečnost i jelo brzo postaje čvršće. Zato završna konzistencija u šerpi treba da bude malo mekša od one koja se očekuje u tanjiru.