Mekike od dizanog testa, pržene na stabilnih 177 °C
Mekike pripadaju velikoj porodici prženih testa koja se pripremaju širom Balkana, a u Srbiji su naročito poznate kao doručak, večera ili zasitna užina. Osnovna ideja je jednostavna: mekano kvasno testo se razvije u deblji list, iseče na široke komade, kratko odmori i zatim prži. U ovom obliku testo ostaje dovoljno neutralno da se posluži uz beli sir, kajmak ili jogurt, ali i uz džem. Samo posluženje menja ukus tanjira, ne i osnovu testa.
Najvažniji deo pripreme nije količina sastojaka nego odnos mekoće testa i razvoja glutena. Testo treba da bude blago lepljivo i elastično, bez suvih džepova brašna. Ako se pri mešenju dodaje brašno dok površina ne postane potpuno suva, mekike gube deo lakoće i postaju zbijenije. Desetak minuta rada dovoljno je da se formira mreža koja može da zadrži gas nastao tokom fermentacije.
Prvo dizanje traje oko 45 minuta, ali izgled testa je pouzdaniji znak od sata. Zapremina treba vidljivo da poraste, a masa da postane vazdušasta. Posle razvijanja na oko 1 cm debljine, isečeni komadi odmaraju još 10 minuta. Taj kratak odmor opušta testo, pa se pri prženju lakše širi i ne skuplja odmah u tvrdu, debelu koru.
Prženje zahteva disciplinu. Ulje na približno 177 °C dovoljno brzo zatvara površinu, a ostavlja vreme da se sredina skuva pre nego što spoljašnjost potamni. Ako temperatura padne zbog previše komada u šerpi, testo duže ostaje u ulju i upija više masnoće. Ako je ulje mnogo toplije, boja stiže pre nego što se sredina ispeče.
Mekike su najbolje dok su tople i površina još ima blagu hrskavost. Ipak, cilj nije suva, tvrda korica: unutrašnjost treba da ostane lagana i meka. Zbog toga se gotovi komadi vade čim ravnomerno porumene i odlažu na rešetku ili upijajući papir. Pravilno pripremljena mekika je naduvena, elastična pod prstima i bez sirove linije testa u centru.