Leskovački uštipci od mlevenog mesa sa slaninom i kačkavaljem
Kod leskovačkih uštipaka naziv može da zavara čitaoca koji uštipak vezuje isključivo za prženo testo. Ovde je reč o roštiljskom jelu od mlevenog mesa: male, nepravilne porcije obogaćene slaninom i kačkavaljem peku se direktno na jakoj toploti. Upravo mala veličina i neravna površina daju više zapečenih ivica nego kod klasične pljeskavice. Osnovu čini rashlađena mlevena junetina. U nju se dodaju sitne kockice dimljene slanine i kačkavalja, beli luk, slatka i ljuta mlevena paprika, so i biber. Dodaci treba da ostanu vidljivi u smesi; cilj nije da se meso pretvori u glatku pastu. Dovoljno je mešati dok porcija mesa ne postane blago lepljiva i ne počne da drži oblik.
Veličina dodataka mnogo utiče na stabilnost uštipaka. Velika kocka sira ili slanine pravi slabu tačku na kojoj komad može da se rascepi pri okretanju. Kockice od oko 5 mm ostaju prepoznatljive, ali su dovoljno male da meso napravi neprekidnu mrežu oko njih. Beli luk i paprika raspoređuju se ravnomernije kada se dodaju pre odmora smese.
Trideset minuta u frižideru nije dekorativni korak. Na 4 °C smesa se učvršćuje, mast ostaje hladna, a so pomaže da se proteini mesa povežu. Posle odmora uštipci se oblikuju u grube ovalne ili nepravilne komade. Površinu ne treba polirati niti pritiskati kao testo; dovoljno je da komad može da se podigne i prenese na roštilj.
Paprika u smesi može da zatamni spoljašnjost pre nego što je sredina potpuno pečena. Zato boja nije pouzdan kriterijum za završetak. Svaki uštipak treba da dostigne najmanje 71 °C u centru. Merenje je naročito važno kada su komadi različitog oblika ili kada sir na površini počne da se topi i rumeni pre nego što je meso iznutra gotovo.
Najbolje se služe odmah, dok je kačkavalj još mekan, a spoljašnjost vrela i zapečena. Seckani crni luk ili pečene paprike mogu da stoje uz jelo, ali nisu deo osnovne mere. Time osnovni ukus ostaje jasno na mesu, dimljenoj slanini, siru, belom luku i paprici.