Kačamak sa kajmakom i belim sirom
Kačamak je primer jela kod kojeg mali broj sastojaka ne znači i potpuno pasivnu pripremu. Kukuruzno brašno mora prvo da upije dovoljno vode i da se skuva kroz celu masu, a zatim da se snažnim mešanjem pretvori u gustu, povezanu strukturu. U ovoj verziji koristi se 300 g finog kukuruznog brašna na 1 l vode, uz 8 g soli. Kajmak i beli sir ne kuvaju se zajedno sa brašnom, već se dodaju na kraju.
Za ovu meru može da se koristi belo ili žuto kukuruzno brašno, ali fino mlevenje daje kohezivniji rezultat. Stariji način sa nasutom gomilom brašna i uskim otvorom kroz sredinu razlikuje se od brzog sipanja palente u tankom mlazu. Voda prolazi kroz otvor i kuva brašno iznutra, pa se masa tek posle punog vremena kuvanja razbija i energično meša.
Ključna provera dolazi pre mešanja. Posle 25 minuta na umerenoj, tihoj vatri u sredini ne sme da ostane suvo brašno. Ako se pojave suvi džepovi, treba dodati malo rezervisane vrele vode i produžiti kuvanje pre nego što se krene na završno mešanje. S druge strane, ako je vode ostalo previše, deo se odliva i čuva dok se ne vidi kakvu teksturu ima kačamak.
Završnih nekoliko minuta na slaboj vatri služe da masa postane kompaktna i da počne da se odvaja od šerpe. Kačamak tada više nije tečna kaša: drvena varjača prolazi kroz gustu masu, a ona se povlači za njom u celini. To je trenutak kada se prenosi u zagrejanu činiju i slaže sa 50 g kajmaka i 100 g izmrvljenog belog sira.
Kajmak se na vrućem kačamaku omekša i delimično razlije, dok komadi belog sira ostaju vidljivi. Takav kontrast je poželjan; nema potrebe da se mlečni dodaci potpuno umešaju u kukuruznu masu. Kačamak je najbolji odmah po završetku, jer se pri hlađenju brzo steže i menja osećaj u ustima.