Ćevapi (obično 2-4 km), sveprisutni balkanski ćevap, najpristupačniji je obrok u Sarajevu. Zapažene su dvije varijante: „banjalučki“ ćevap, veći ćevap kvadratne forme, i sarajevski ćevap, manji i kružnog oblika. Svaki turist bi trebao barem jednom probati narudžbu ćevapija, ako nije do sada. Pita dolazi u raznim ukusima (oko 2 km). Burek, testo od filo testa punjeno govedinom (samo Burek), sirom (Sirnica), spanaćem (Željanica), krompirom (Krompiruša) ili jabukom, je jeftina, ukusna i široko dostupna užina (Jabukovača). Međutim, neki slučajevi su bolji od drugih, i to može biti masna stvar. Međutim, ako posjetite Mostar, pokušajte pojesti jelo od pastrmke („pastrmka“, što zvuči kao „pastrami“), što je lokalni specijalitet (posebno fini restoran u kojem se poslužuje lokalno uzgajana pastrmka nalazi se pored predivnog Blagajskog manastira, kratkog vožnja autobusom iz Mostara).
Lokalna kuhinja je fokusirana na meso i plodove mora, sa nekoliko vegetarijanskih opcija. Čak i takozvana vegetarijanska jela, kao što su pasulj ili grah, kuvaju se sa slaninom ili dimljenim mesom. Variva se često prave sa mesom, mada se mogu praviti i bez njega. Obroci od riže i tjestenine su široko dostupni, a Trahana, tradicionalno punjenje supe od kiselog tijesta pripremljeno ručno u većini krajeva, je glavni oslonac tokom mjeseca posta Ramazana. Sa izuzetkom ćevapa i pita (ili bureka), brzu hranu čine, kao iu drugim dijelovima Evrope, pizza, hamburgeri i hot dogovi. Panini sendviči se nude u većini kafića popularnih među mladima, a bosanska kafa, koja je slična turskoj, mora se probati za svakog poznavaoca kafe. Začudo, osim ove brze hrane, bosanski restorani nude male bosanske specijalitete – ono što pojedinci jedu kod kuće uvelike se razlikuje od onoga što bi jeli u restoranu.
Reklame za janjetinu ili jagnjetinu na ražnju mogu se vidjeti širom bosanskih autoputeva i rekreacijskih zona. Ovo je ukusna poslastica koja se obično čuva za posebne prilike. Cijelo jagnje se peče na ražnju rotirajući ga na vatri dužeg vremenskog perioda. Prilikom naručivanja plaćate po kilogramu, što je oko 25 KM (nije loše jer je dovoljno za nekoliko osoba). U izuzetnim prilikama, ovakva pečenja pripremaju porodice kod kuće.
Šta god naručite, gotovo sigurno ćete dobiti hljeb, koji se u pojedinim dijelovima Evrope često jede uz sva slana jela. Uz jela se često nude supa i salata, a najpopularnije su pileća i goveđa juha sa rezancima ili knedle od jaja. Salate se obično prave od mešanog paradajza, zelene salate, luka i paprike, a često se prelivaju feta sirom. U Bosni je nečuvena Cezar salata, a većina vinaigreta je italijanskog tipa, koji se sastoje od balzamičnog sirćeta i maslinovog ili kukuruznog ulja. Također možete naići na razne začine. Ajvar je namaz iz konzerve (ili domaći ako imate sreće) nalik namazu od brusketa, koji se sastoji od pečenih paprika i patlidžana zgnječenih i lagano pirjanih sa biberom i solju. Mnogi kiseli proizvodi, kao što su kisele paprike, luk, krastavci [„kiseli krastavci“] i paradajz, takođe se služe kao začini. Kajmak je mliječni namaz koji ima konzistenciju i okus krem sira. Proizvodi se od mliječne masti koja je ekstrahirana, soljena i konzervirana. Ima dimljeni, slani ukus sira i nešto suvlju teksturu od krem sira. Travnički kajmak je domaći specijalitet koji se izvozi čak do Australije.
Bosanska kuhinja ne miješa često slatke i slane okuse, a Cezar salatu sa mandarinama nikada nećete vidjeti. S druge strane, mnogi dobri kuvari bi eksperimentisali sa slatkim i slanim ukusima, kao što je 'Medeno meso' (medeno meso) koje je pripremio poznati kuvar u predratnoj Banja Luci. Razlika između voća i povrća je jasna, a voće je rezervisano za jela u stilu deserta. Osim ako se radi o desertu, nikada nećete vidjeti šećer dodan u obrok. Obrok obično sadrži svježe povrće koje zahtijeva malo ili nimalo dodatnih začina. Kao rezultat toga, ima malo začinjenih ili toplih jela, a jela koja se prodaju kao „začinjena“, kao što je paprikasor gulaš, obično se začinjavaju paprikom, a ne čilijem, i nemaju izraženu ljutinu. Teksture i boje mogu biti značajne u određenim područjima, ovisno o tome da li se radi o restoranu ili domaćoj kuhinji.
Dimljeno meso je češće u bosanskoj kuhinji od tradicionalnih jela pita i ćevapi. Svinjetina dominira među nemuslimanima, a pršuta, dimljeni vrat, dimljena rebarca, slanina i stotine vrsta dimljenih kobasica čine ovu pravu roštilj naciju. Naravno, muslimani imaju podjednako ukusne opcije od janjetine ili govedine. Meso se proizvodi tako što se prvo nekoliko dana suši u soli, što eliminira vodu i dehidrira meso, a istovremeno ga čuva od truljenja zbog visoke koncentracije soli. Meso se okači preko jakog dima napravljenog od vatre na drva nakon što se utrlja sa začinima (bosansko suvo trljanje je obično vrlo jednostavno i uključuje kombinaciju kvalitetnog svježeg bibera u zrnu, ljute paprike, soli, luka i bijelog luka i nekoliko kašika Vegete, mješavine pileće supe u prahu nalik na kocku okusa Oxo). Voćke su široko poznate među ljubiteljima roštilja širom svijeta po tome što proizvode najukusniji dim, a stabla jabuke, trešnje i oraha najčešće se koriste u Bosni. Dok se komercijalno proizvedeno delikatesno meso (kao što je ono koje se nalazi u vašoj lokalnoj delikatesi) obično suši ili okači u frižiderima za dehidraciju nekoliko sati prije nego što se nekoliko sati dimi pod pritiskom kako bi se neka aroma prožela u meso, bosansko dimljeno meso se mukotrpno puši do tri mjeseca. Meso se okači u "pušnicu", malu drvenu konstrukciju dovoljno veliku da zapali vatru i okači meso. Bosanci dime meso samo u jesen ili zimu jer niske temperature i solju omogućavaju da meso visi mjesecima bez truljenja. Tokom ovog perioda, dimi se do četiri puta sedmično po 8-10 sati, dajući u meso aromu dima i uklanjajući ostatke vode. Konačni proizvod ima jak miris i ukus dima, sa teksturom junećeg mesa za žvakanje. Boja unutar mesa je najočiglednija razlika između dimljenog mesa napravljenog na ovaj način i profesionalno proizvedenog mesa dostupnog u Sjevernoj Americi, ovisno o rezu mesa. Za razliku od komercijalnog delikatesnog mesa, koje je često kašasto, crveno, pomalo vlažno i prilično sirovo, bosansko dimljeno meso je crne boje sa samo blagom ružičastom nijansom. Veće šnite svinjetine, poput dalmatinskog pršuta, su nešto ružičastije i mekše u unutrašnjosti, ali je razlika i dalje značajna jer pršut balkanske proizvodnje ima znatno manje vode, žvakaće je i općenito je bolje dimljen. Takvo meso se najčešće jede za doručak, kao sendviči ili kao meza, užina koja se obično služi za doček posjetitelja. Dimljeno meso je jeftino i izuzetno ukusno meso za ručak za posjetioce, a može se kupiti na bosanskim pijacama od pojedinaca koji ga obično sami kuhaju. Nikada nećete poželjeti otići nakon sendviča sa svinjskim vratom sa bosanskim dimljenim sirom i salatom od svježih paradajza na lepinji svježeg i hrskavog ručno rađenog kruha.
Kada posjetite Bosanaca kod kuće, ljubaznost može biti nadmoćna. Uz kafu obično ide i neka domaća poslastica, poput kolačića ili kolača, kao i meze. Meza je veliki tanjir pripremljenog dimljenog mesa, koji često uključuje pršutu (u tradicionalnim nemuslimanskim domaćinstvima) i kobasicu na tanko narezane i atraktivno izložene sa sirom, ajvarom, tvrdo kuhanim jajima i svježe rezanim paradajzom, krastavcima ili drugim zelenilom . Hleb je stalno dostupan. Većina kuharica o južnoslavenskoj kuhinji prepuna je stotina varijanti kruha, budući da je ovo jedno od svjetskih područja ludih za kruhom. Ipak, najvećim dijelom jedini hljeb u većini bosanskih domaćinstava je francuski hljeb iz dućana, koji Bosanci, naravno, nikada ne bi nazvali „francuskim“. Za njih je to samo “Hljeb” ili “Kruh”.
U važnim prilikama, međutim, ulaže se veći trud u pravljenje tradicionalnih slavenskih kruhova, a svaka obitelj obično peče svoju verziju tradicionalnog recepta. Za Božić i Uskrs, pravoslavne srpske i hrvatske katoličke porodice pripremaju Pogaču, kruh od maslaca koji se često plete i premazuje jajima, dajući mu blistav sjaj idealan za spektakularne svečane postavke. Tokom Ramazana, bošnjačka (muslimanska) populacija peče obilje kruha, a jedinstvene i turske nadahnute varijante općenito su brojnije, raznolikije i zavise od regiona i sela nego među kršćanskom populacijom, gdje su recepti za posebne događaje homogeniji i manje selekcije postoje. Lepinja ili Somun (hljeb koji se poslužuje sa ćevapima) je vrsta somuna za koju se pretpostavlja da su u Bosnu u nekom obliku donijeli Turci, ali je od tada samostalno evoluirao i samo pomalo podsjeća na turske ili bliskoistočne somun pita hljebove. Za razliku od grčke ili libanske pite, bosanska lepinja je iznutra žvakaća i elastična, a izvana je predivne teksture, što joj daje idealnu spužvastu pratnju masnog mesa i ukusa roštilja. Turci su možda započeli ovaj recept, ali Bosanci su ga podigli na nove visine.
Bosanci u svakodnevnom kuhanju konzumiraju brojna jela tipa gulaš, kao što je kupus, jelo od kuhanog kupusa; Grah, pasulj kuhan na isti način; i vrlo tekuća verzija mađarskog gulaša. Sve počinje sa belim lukom, lukom, celerom i šargarepom, zatim povrćem, dimljenim mesom i nekoliko čaša vode. Povrće se zatim kuva dok se ne raspadne. Domaći začin poznat kao "Vegeta" koristi se u gotovo svakom obroku, a isti se začin koristi širom područja, sve do Poljske. To je ekvivalent pilećoj Oxo kocki u Sjevernoj Americi ili kondenziranoj mješavini pilećeg bujona. Ove večere s gulašom neće vas koštati gotovo ništa, a pružit će vam bogatu i zadovoljavajuću večeru.
Što se tiče slatkiša, od sladoleda koji se nudi u većini bivših jugoslovenskih zemalja tjeralo bi vam slinjenje. Postoji mnogo vrsta, ali regionalno mlijeko i vrhnje moraju igrati ulogu u njihovom ukusnom ukusu. Sladoled se može kupiti u kugli, u vrtložnoj mašini za ledeno mlijeko, pakiran u radnjama ili od prodavača na trotoaru sa zamrzivačem direktno na ulici. Preporuča se slastičarna “Egipat” u Sarajevu, jer je poznata u okruženju po sladoledu od karamela. Isprobajte “Ledo”, vrstu pakiranog sladoleda proizvedenog u Hrvatskoj, ali dostupnog u cijelom području. Probajte neke lokalne slatkiše, kao što je Krempita, jelo od kreme/pudinga koje ima ukus kremastog kolača od sira, i Sampita, slična poslastica napravljena od bjelanaca. Treba probati i tradicionalne bosanske slastice. Hurmasice, također poznat kao Hurme, je mokri slatkiš u obliku prsta s orasima; Tulumbe su cevaste krofne koje su hrskave na površini, a meke i slatke u unutrašnjosti. Ne zaboravite probati bosansku verziju svjetski poznate baklave, koja je nešto sirupvija od turskog ekvivalenta i općenito bez ruma, za razliku od grčke baklave. Veći dio tradicionalne kuhinje ima turski prizvuk, šareni rezultat šest stoljeća osmanske kontrole nad većim dijelom Bosne i Hercegovine, a slatkiši nisu izuzetak.
Šta god da jedete u Bosni, bićete iznenađeni koliko su bogati ukusi za koje ste mislili da ih poznajete. Budući da kuhinja u zemlji još nije oštećena komercijalno proizvedenim proizvodima, većina usjeva se uzgaja (necertificirano) organski ili poluorganski, s manje pesticida i bere se kada sazri. Tržnice povrća nude isključivo sezonsko i lokalno proizvedeno povrće, a voće u hercegovačkoj dolini Neretve sigurno će biti jedan od najboljih okusa koje ste ikada imali (blizu hrvatske granice, između Mostara i Metkovića). Područje je poznato po breskvama, mandarinama, paprikama i paradajzom, trešnjama (i slatkim i kiselim), lubenicama i, odnedavno, kiviju. Sir je također izuzetno ukusan i bogat u cijeloj Bosni i Hercegovini, a sva jela su svježa koliko i stignu.
