Hrvatska kultura hrane opire se jednom "nacionalnom jelu". Umjesto toga, svaka regija ima svoje specijalitete. Na jadranskoj obali, jela se vrte oko maslinovog ulja, ribe s roštilja i variva od školjki, dok unutrašnjost Slavonije preferira meso začinjeno paprikom i riblje variva. Istra se ističe tjesteninom s tartufima, paškim sirom i sušenom šunkom, što odražava njeno mediteransko naslijeđe. Na sjeveru, područje Zagreba poznato je po štrudlama punjenim sirom i slojevitim kremama. Od variva od graha (jota) do punjenog kupusa (sarma), svaki recept nosi stoljeća lokalne tradicije.
Hrvatski kulinarski identitet je poznat po svojoj regionalnoj prirodi. Obalna područja se oslanjaju na maslinovo ulje, plodove mora i mediteransko bilje, dok unutrašnjost preferira obilne gulaše, papriku i dimljeno meso. Stoljećima je kuhinja bila podijeljena između ovih svjetova: na kopnu su kuhari koristili mast i začine poput paprike i bijelog luka, dok su se uz more oslanjali na maslinovo ulje, citruse i bosiljak. Stoga ne postoji jedno nacionalno jelo: kandidati se kreću od istarske jote (pikantno varivo od graha i kiselog kupusa) do dalmatinskog gulaša od govedine pašticade ili rižota od crnih lignji. Svaka tvrdnja ističe lokalni ponos i bogatu raznolikost hrvatskih kuhinja.
Regionalni naglasci:
Dalmacija i jadranska obala: Morski plodovi bogati maslinovim uljem, riba s roštilja, pašticada goveđi gulaš, pršut dimljena šunka i salate od citrusa.
Istra i Kvarner: Tjestenina s tartufima (fuži s tartufima), slani istarski sirevi (Paški sir s Paga) i pršut sušen na zraku, miješajući mediteranske i alpske okuse.
Slavonija i unutrašnjost Hrvatske: Ljuta paprika gulaša (pastir, riblji gulaš), punjene paprike i kupus (sarma), i cijenjene kobasice poput metak.
Zagorje i Zagreb: Peciva od svježeg sira (štrudla), kremasti kolači od pudinga (krem sir) i specijaliteti od kukuruznog kruha (zlevanka, polenta).
Duž unutrašnjih rijeka Slavonije i Baranje, seljani su razvili bogata variva iz jednog lonca kako bi izdržali duge zime. Čobanac je legendarni pastirski gulaš od govedine, svinjetine ili divljači s paprikom, koji se lagano kuha s rajčicama, lukom i mrkvom. Nekada je to bio jedini obrok u danu, otuda i njegova težina i toplina. Srodni specijalitet je fiš paprikaš, riblji gulaš napravljen od slatkovodnog šarana, soma i štuke pirjanih s paprikom i lukom. Ova obilna jela održavala su poljoprivrednike i pastire tokom oštrih zima.
Na jadranskoj obali, kuhinja slavi more i sunce. Ribarski gulaši poput brudeta (ili brodeta) kombiniraju nekoliko vrsta ulova s rajčicama i vinom, a tradicionalno se poslužuju s palentom. Slično tome, crni rižoto (crni rižot) je obalni pečat: kremasta riža obojena i začinjena crnilom lignje i bijelim lukom. Meso s roštilja i ražnja pridružuje se jelima - od hobotnice ispod peke do janjetine na ražnju - često popraćeno jednostavnim prilozima. Čak i skromni kukuruzni kruh (polenta) često naglašava ove obalne gozbe.
Kulturna baština: Poljički Soparnik, jednostavna dalmatinska pita od blitve koja se nekada jela za vrijeme posta, sada se poštuje kao simbol hrvatske kulinarske baštine.
Istra i sjeverozapadna unutrašnjost pričaju novo poglavlje. Ovdje se Jadran susreće s alpskim i talijanskim tradicijama. Zemljani tartufi zauzimaju središnje mjesto: ručno motana tjestenina fuži često se prelijeva umakom od tartufa. Valovite livade daju poznate sireve - paški sir od ovčjeg mlijeka (s otoka Paga) je tvrdi, slani kolutić začinjen sjevernom burom. Planinska sela suše svoju svinjetinu u pršut koristeći morski povjetarac; ova dugo odležana šunka reže se tanko kao papir i poslužuje se kao predjelo.
Na sjeveru, oko Zagreba i Zagorja, ističu se mliječni proizvodi i žitarice. Zagorski štrukli – tijesto punjeno svježim sirom, pavlakom i jajima, pečeni ili kuhani – sveprisutni su i toliko omiljeni da je njihova priprema zaštićena kao nematerijalna baština. Podjednako poznati su i prhki kolači i torte: kremšnita od vanilije i slojevita gibanica od sira i voća odražavaju srednjoevropske utjecaje. Obilna jela od kukuruznog brašna također opstaju: na primjer, kukuruzna zlevka (pečeni puding od kukuruznog brašna) uobičajena je u sjevernim domovima.
Činjenica: Tradicionalno punjeno sirom štrudla iz Zagorja su toliko kultni da je njihova priprema službeno uvrštena među nematerijalna kulturna blaga Hrvatske.
Čak i pitanje "Koje je hrvatsko nacionalno jelo?" nema jedinstvenog odgovora. Mnogi recepti jednostavno prelaze regionalne granice ili imaju lokalne posebnosti. Rolnice od kiselog kupusa (sarma) i punjene paprike (punjene paprike) pojavljuju se i na kontinentalnim i na obalnim stolovima. Suhomesnati proizvodi vežu zemlju: metak (slavonska kobasica od paprike) i njen manji rođak Kulenov rez proizvode se u velikim količinama, i pršut Šunke se prave od Istre do Dalmacije. Zajednička nit su lokalni sastojci – jadranska riba, riječni šaran, domaće povrće, vino i med – koji svakom klasičnom receptu daju prepoznatljiv karakter.
Hrvatska kuhinja je poput karte na tanjiru, koja priča priče o mjestu. Kako jedan vodič primjećuje, „hvali se snažnim identitetom koji odražava i kopno i more“ i ukorijenjen je u „svježim, lokalnim i sezonskim sastojcima“. Drugim riječima, nacionalna hrana Hrvatske nije jedno jelo, već mozaik samih regionalnih tradicija – svaki obrok je proizvod njenog krajolika i historije.
