Libija

U Libiji postoji čak pet različitih klimatskih zona, iako su mediteranski i saharski utjecaji najzastupljeniji. Klima je mediteranska u većem dijelu obalne nizije, sa toplim ljetima i umjerenim zimama. Padavine su u nedostatku. Temperatura u visoravnima je hladnija, a na najvećim nadmorskim visinama mogu se vidjeti mrazevi. Ljeta u pustinjskoj unutrašnjosti su veoma vruća, sa značajnim dnevnim temperaturnim promjenama.

Libija je 17. najveća zemlja na svijetu sa 1,759,540 kvadratnih kilometara (679,362 kvadratnih milja). Libija graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru, Tunisom i Alžirom na zapadu, Nigerom na jugozapadu, Čadom na jugu, Sudanom na jugoistoku i Egiptom na istoku. Libija se nalazi između 19° i 34° sjeverne geografske širine i 9° i 26° istočne geografske dužine.

Libijska obala, sa 1,770 kilometara (1,100 milja), najduža je od bilo koje afričke nacije koja graniči sa Mediteranom. Libijsko more se odnosi na područje Sredozemnog mora sjeverno od Libije. Okruženje je uglavnom pustinjsko i veoma suvo. Sjeverna područja, s druge strane, imaju umjereniju mediteransku klimu.

Siroko, koji je vruć, suv i prašnjav, predstavlja prirodnu opasnost (poznat u Libiji kao gibli). U proljeće i jesen ovo je južni povjetarac koji duva jedan do četiri dana. Prašnjave i pješčane oluje su također česte. Najznačajniji od njih su Ghadames i Kufra, koji su rasprostranjeni širom Libije. Zbog postojanja pustinjske sredine, Libija je jedna od najsunčanijih i najsušnijih nacija na planeti.

Libija je ogromna nacija sa malo stanovništva, a većina ljudi se nalazi oko obale. U dva sjeverna područja Tripolitanije i Kirenaike, gustina naseljenosti je oko 50 ljudi po km2 (130 ljudi po kvadratnoj milji), dok je drugdje manje od jedne osobe po km2 (2.6 ljudi po kvadratnoj milji). 90% stanovništva živi na manje od 10% područja, uglavnom u blizini obale. Oko 88 posto stanovništva živi u gradovima, a tri najveća grada, Tripoli, Bengazi i Misrata, čine većinu stanovništva. Libija ima 6.5 ​​miliona stanovnika, od kojih je 27.7% mlađih od 15 godina. Stanovništvo grada je 3.6. bilo 1984 miliona, u odnosu na 1.54 miliona 1964. godine.

Libija je dom za oko 140 plemena i klanova. Za libijske porodice, porodični život je od suštinskog značaja, budući da većina njih živi u stambenim blokovima i drugim samostalnim stambenim jedinicama, sa određenim tipovima stanovanja na osnovu njihovih prihoda i bogatstva. Unatoč prijašnjem nomadskom životu u šatorima, libijski Arapi su se sada naselili u raznim mjestima i gradovima. Kao rezultat toga, njihov tradicionalni način života progresivno nestaje. Nepoznati broj Libijaca i dalje živi u pustinji, kao što su generacijama živjeli njihovi preci. Većina stanovništva radi u industriji i uslugama, a poljoprivreda čini manji dio stanovništva.

U januaru 2013. UNHCR je izvijestio da je u Libiji bilo oko 8,000 registriranih izbjeglica, 5,500 neregistrovanih izbjeglica i 7,000 tražilaca azila različitog porijekla. Osim toga, 47,000 libijskih državljana je interno raseljeno, a 46,570 se vratilo svojim domovima.

Imigrantska radna snaga

Prema UN-u, strani migranti činili su oko 12% stanovništva Libije (oko 740,000 ljudi) u 2013. Zvanične i nezvanične procjene broja migranata prije revolucije 2011. variraju od 25% do 40% stanovništva (između 1.5 i 2.4 godine). miliona ljudi).

Ukupan broj imigranata u Libiji je teško odrediti budući da se popisne statistike, službene brojke i općenito preciznije nezvanične procjene često razlikuju. U Libiji je 359,540. godine živjelo oko 2006 stranih državljana, od oko 5.5 miliona stanovnika (6.35 posto stanovništva). Egipćani su činili skoro polovinu imigranata, a slijede ih Sudanci i Palestinci. Prema IOM-u, 768,362 imigranta napustilo je Libiju nakon revolucije 2011. godine, što je činilo otprilike 13% stanovništva u to vrijeme, ali je mnogo više ostalo u zemlji.

Ako se konzularni podaci od prije revolucije koriste za procjenu imigrantske populacije, egipatska ambasada u Tripoliju izvijestila je o čak 2 miliona egipatskih migranata u 2009. godini, nakon čega slijedi 87,200 Tunišana i 68,200 Marokanaca. Prije revolucije, bilo je oko 100,000 azijskih imigracija (60,000 Bangladešana, 18,000 Indijaca, 10,000 Pakistanaca, 8000 Filipinaca, kao i Kineza, Korejaca, Vijetnamaca, Tajlanđana i drugih radnika). Ovo stavlja imigrantsku populaciju na skoro 40% prije revolucije, što je više u skladu sa zvaničnim podacima iz 2004. godine, prema kojima je broj redovnih i ilegalnih migranata iznosio 1.35 do 1.8 miliona (25-33 posto stanovništva u to vrijeme) .

Od 2014. godine domorodačko stanovništvo Libije Arapi i Berberi, kao i arapski migranti različitih nacionalnosti, činili su 97 posto stanovništva zemlje. Bangladešani, Grci, Indijci, Italijani, Maltežani, Turci i Ukrajinci, između ostalih etničkih grupa, čine preostalih 3% stanovništva.

Lokalna demografija i etničke grupe

Stari stanovnici Libije bili su uglavnom berberske etničke grupe; ipak, dugi niz stranih invazija, posebno Arapa i Turaka, imao je značajan i dugotrajan uticaj na demografiju zemlje. Osim turske i berberske nacionalnosti, najveći dio Libijaca su Arapi, uglavnom iz klana Banu Sulaym. Turska manjina, poznata kao "Kouloughlis", živi uglavnom u i oko sela i gradova. U Libiji postoje i određene etničke manjine, kao što su Tuarezi koji govore berberski jezik i Tebou.

Nakon sticanja nezavisnosti italijanske Libije 1947. godine, većina italijanskih doseljenika je otišla. Nakon uzašašća Moamera Gadafija 1970. godine, vraćeno je više ljudi.

U Libiji muslimani čine oko 97 posto stanovništva, a većina njih pripada sunitskoj grani. Također postoji nekoliko ibadi muslimana, sufija i Ahmadija u državi.

Senusi pokret je bio glavni islamski pokret u Libiji prije 1930-ih. Ovo je bio religiozni preporod naklonjen pustinji. Senussi zawaaya (lože) pronađene su širom Tripolitanije i Fezzana, iako je Kirenaika bila epicentar uticaja Senusija. Pokret Senusi omogućio je narodu kirenaikanskog plemena vjersku vezu, kao i osjećaj solidarnosti i svrhe, spašavajući područje od previranja i haosa. Ova islamska organizacija, koja je na kraju bila slomljena i talijanskom invazijom i Gadafijevim režimom, bila je izuzetno konzervativna i različita od islama koji sada postoji u Libiji. Gadafi je tvrdio da je odan musliman i da njegova vlada sponzorira islamske organizacije i prozelitizira islam širom svijeta.

Ultrakonzervativni islamski elementi ponovo su se potvrdili u područjima nakon Gadafijeve smrti. U 2014. godini, militanti povezani s Islamskom državom Iraka i Levanta preuzeli su kontrolu nad Dernom u istočnoj Libiji, koja je ranije bila centar džihadističke ideologije. Kao posljedica Drugog libijskog građanskog rata, džihadističke grupe su se, između ostalog, proširile na Sirt i Bengazi.

Postoji nekoliko malih kršćanskih zajednica u drugim zemljama. Hrišćanska crkva Egipta, ili Koptsko pravoslavno kršćanstvo, najveća je i povijesno najznačajnija kršćanska denominacija u Libiji. U Libiji ima oko 60,000 egipatskih Kopta. Egipatski Kopti žive u Libiji. U Libiji postoje tri koptske crkve: jedna u Tripoliju, druga u Bengaziju i još jedna u Misurati.

Zbog sve veće imigracije egipatskih Kopta u Libiju, Koptska crkva u Libiji se posljednjih godina proširila. Zbog činjenice da su svi kršćani u Libiji imigranti koji su u naciju ušli s radnim vizama. Dva biskupa, jedan u Tripoliju (koji pokriva italijansko stanovništvo), a drugi u Bengaziju, služe oko 40,000 rimokatolika u Libiji (koji služe malteškoj zajednici). U Tripoliju postoji mala anglikanska zajednica, uglavnom sastavljena od afričkih radnika imigranata, koja je dio Anglikanske biskupije Egipta. Prozelitizam je zabranjen, pa su ljudi zatvarani pod sumnjom da su hrišćanski misionari. U određenim dijelovima nacije, kršćani su također bili ugroženi od strane radikalnih islamista, s dobro reklamiranim video snimkom koji je proizvela Islamska država Irak i Levant u februaru 2015. koji prikazuje masovno pogubljenje kršćanskih Kopta.

Libija je ranije bila dom jedne od najranijih jevrejskih zajednica na svijetu, koja seže do 300. godine prije nove ere. Italijanske fašističke vlasti su 1942. godine uspostavile logore prisilnog rada za Jevreje južno od Tripolija, uključujući Giado (otprilike 3,000 Jevreja), Gharyan, Jeren i Tigrinnu. Otprilike 500 Jevreja je umrlo u Giadu od iscrpljenosti, gladi i bolesti. Godine 1942. Jevreji koji nisu bili u koncentracionim logorima imali su ozbiljno ograničene ekonomske aktivnosti, a svi muškarci od 18 do 45 godina bili su regrutovani na prisilni rad. Jevreji iz Tripolitanije bili su zatočeni u koncentracionom logoru u Sidi Azazu u avgustu 1942. U tri godine nakon novembra 1945. niz pogroma je rezultirao smrću preko 140 Jevreja i ranjavanjem stotina drugih. Do 1948. u zemlji je ostalo samo oko 38,000 Jevreja. Većina jevrejskog stanovništva Libije pobjegla je nakon nezavisnosti zemlje 1951. godine.

Službeni jezik je standardni arapski, iako je libijski arapski maternji jezik. Bitno je zapamtiti da su arapski i kineski jezici međusobno nerazumljivi, ali pošto Libijci uče standardni arapski jezik u školi, međunarodni Arapi bi trebali biti u stanju da komuniciraju. Zbog pristupa italijanskoj televiziji, engleski se široko razumije, posebno među mladim stanovnicima Tripolija. Stariji ljudi češće govore italijanski kao rezultat italijanske kolonijalne prošlosti Libije, a čak i među mlađim ljudima, italijanski je drugi strani jezik po broju govora nakon engleskog. Italijanski utiče na libijski arapski, što pokazuju riječi poput "semaforo" (semafor) i "benzina" (benzina).

U mnogim malim gradovima govore se drugi jezici, kao što su berberski i tuareški. Višejezični govornici takvih jezika često će moći da komuniciraju na libijskom arapskom, kao i na standardnom arapskom.

Zbog neprijateljstava iz građanskog rata, nekoliko stranih ambasada u Libiji ostaje zatvoreno ili imaju izuzetno ograničene konzularne usluge na raspolaganju; drugi su oštećeni ili zatvoreni i tek treba da se otvore; a pitanje diplomatskog priznanja tokom prelazne vlade ostaje nejasno.

Pobunjeničke trupe upale su i opljačkale venecuelansku ambasadu u Tripoliju, a uništene su i druge ambasade, posebno britanska misija. Mnoga područja Libije su sada pod de facto vladom Nacionalnog prijelaznog vijeća (NTC), dok druga nemaju administraciju ili se zadovoljavaju improviziranim aranžmanima. Neke zemlje su NTC-u priznale isti stepen priznanja kao i vlada nacionalne države; drugi su priznali državu Libiju i prihvatili NTC-ovog predstavnika te države; a ostali su pristali da učestvuju u razgovoru sa NTC. Neke zemlje su odbile da uopće priznaju NTC, radije održavajući diplomatske odnose s Libijskom Arapskom Džamahirijom ili prekidajući diplomatske odnose dok čekaju uspostavljanje privremene libijske vlade.

Zemlje poput Australije, Kanade, Njemačke, Holandije i Ujedinjenog Kraljevstva nikada ne priznaju vlade i priznaju samo nacije, tako da su njihove pozicije manje zbunjujuće, prihvatile su diplomatske izaslanike NTC-a da zamjene prethodno diplomatsko osoblje. Opterećeni predstavnik vlade Libijske Arapske Džamahirije još uvijek je priznat od strane zemlje domaćina u nekim libijskim stranim misijama i u UN-u, ali sada predstavlja libijsku naciju u tranziciji, pružajući formalno ili kvaziformalno priznanje NTC-a kao privremene uprave . Ako trebate ići u Libiju, provjerite da li znate status libijske strane misije s kojom radite i provjerite je li sva potrebna papirologija prihvatljiva za putovanje u Libiju, ulazak u naciju i svako buduće putovanje u područje Libija koju želite posjetiti.

Ako vam je potrebna pomoć konzularnih službenika vaše zemlje, možda ćete ih moći pronaći u zemlji koja graniči s Libijom ili u povezanoj zemlji ako ste državljanin zemlje EU.

Ambasade, druge strane ambasade i privremene kancelarije nalaze se u Tripoliju; Bengazi ima dodatno prisustvo.

Libijska pustinja, koja pokriva veći dio Libije, jedna je od najsušnijih i najsunčanijih regija na svijetu. Padavine možda neće padati decenijama u određenim područjima, a čak i u visoravnima, padavine se javljaju samo jednom u 5-10 godina. Najnovija kiša u Uweinatu, 2006. godine, bila je u septembru 1998. godine.

Slično, temperatura u libijskoj pustinji može biti visoka; 13. septembra 1922. godine, selo Azizija, jugozapadno od Tripolija, prijavilo je temperaturu vazduha od 58 stepeni Celzijusa (136.4 stepena Farenhajta), što se smatra svetskim rekordom. Globalna meteorološka organizacija je, međutim, oborila prethodni svjetski rekord od 58 stepeni Celzijusa u septembru 2012. godine.

Voda se može otkriti iskopavanjem do dubine od nekoliko stopa u nekoliko raštrkanih napuštenih sićušnih oaza, koje su obično povezane s većim depresijama. Grupa Kufra, koja uključuje Tazerbo, Rebianae i Kufra, je široko rasprostranjena zbirka oaza u međusobno povezanim plitkim depresijama na zapadu. Niz visoravni i masiva u centru Libijske pustinje, duž ušća egipatsko-sudansko-libijske granice, jedini su iznimci od ukupne ravnine.

Masivi Arkenu, Uweinat i Kissu su malo južnije. Ove granitne planine datiraju mnogo dalje od peščara koji ih okružuju. Prstenasti kompleksi Arkenu i Western Uweinat izuzetno su slični onima koji se nalaze u planinama Ar. Istočni Uweinat (najviša tačka Libijske pustinje) je uzvišena visoravan od peščara pored granitnog dela dalje na zapad.

Sjeverno od Uweinata, ravnica je prepuna degradiranih vulkanskih struktura. Sa otkrićem nafte 1950-ih, otkriven je ogroman vodonosnik ispod većeg dijela Libije. Voda ovog vodonosnika prethodila je posljednjem ledenom dobu i pustinji Sahara. Formacije Arkenu, za koje se ranije vjerovalo da predstavljaju dva udarna kratera, također se nalaze u ovoj regiji.

ulazak će biti odbijen građanima Izraela i onima koji pokažu pečate i/ili vize iz Izraela.

Svim državama, osim Alžira, Egipta, Jordana, Mauritanije, Maroka, Sirije, Tunisa i Turske, potrebni su pasoši i vize za ulazak u Libiju. Onima sa pasošima u kojima je Izrael navedeno odredište biće odbijen ulazak.

Libijski imigracijski propisi se mijenjaju često i bez prethodne najave. Ovjereni arapski prijevod stranice bioloških podataka vašeg pasoša je neophodan za dobijanje vize i ulazak u zemlju, prema američkom State Departmentu. Libijskim vlastima od decembra 2010. više nije potreban arapski prijevod stranice lične karte.

Dodjela diplomatskog predstavništva izvan Libije je donekle zamućena kao rezultat previranja u Libiji 2011. Ako se putna dokumentacija za posjetu Libiji mora pribaviti preko libijske ambasade ili konzulata, važno je obratiti posebnu pažnju na trenutni status strana misija i njeni službenici.

Iako je Amerikancima ponovo dozvoljen odlazak u Libiju, dobijanje viza za stanovnike SAD ostaje izazov. Zahtjevi za vizu se sada primaju u Libijskoj ambasadi u Washingtonu, DC, ali će vam trebati pozivno pismo od libijskog sponzora koji će podnijeti zahtjev za vas u Libiji. Osim ako podnosilac zahtjeva nije dio turneje ili aplicira u ime libijskog turoperatora, turističke vize se često odbijaju u svim ambasadama. Ako ste Amerikanac, kontaktirajte libijsku ambasadu u Washingtonu, DC za dodatne informacije. [www] Posjetiocu će biti potrebno 400 USD (kao minimalno) u konvertibilnoj valuti, prema libijskoj ambasadi u Washingtonu, DC, SAD, sa sljedećim izuzecima:

Međunarodni aerodrom Roberts (IATA: ROB) (poznat i kao Međunarodni aerodrom Roberts ili RIA) nalazi se u Robertsfildu, oko 60 kilometara od centra grada.

Delta Air Lines leti iz Sjedinjenih Država. Ovaj let polazi pravo iz Atlante. Ethiopian Airlines ima presjedanje u Adis Abebi. Royal Air Maroc leti iz Kazablanke za London.

Nedjeljom, ponedjeljkom, srijedom i petkom Brussels Airlines nudi letove. Air France leti iz Pariza za Conakry utorkom i petkom. Možete se prijaviti u njihovom centru grada na dan vašeg leta. Prijava na aerodromu je teža i dugotrajnija.

Nekada je putovanje od aerodroma do grada bilo na glasu. Povratkom mira i reda situacija se znatno popravila. UNMIL je sada potpuno zaštitio i učinio put bezbednim.

Iako su helikopterski letovi daleko najpogodniji način transporta, oni su dostupni samo zvaničnicima UN-a. Tokom kišne sezone, loše vrijeme primorava helikoptere da se vrate, posebno iz Voinjame.

U većim gradovima postoji niz dostupnih smještaja, od skromnih hotela do objekata sa četiri zvjezdice. Kao rezultat toga, cijene se razlikuju.

U Tripoliju postoje četiri hotela međunarodnog standarda: Radisson Blu, Al Waddan i Rixos Al Nasr su potpuno novi (otvoreni 2009/2010) i nude odličan smještaj i usluge, dok se stariji hotel Corinthia nalazi u blizini starog grad i nudi odličan smještaj i usluge (Medina ili “Al Souq Al Qadeem”). Bab-Al-Bahr, Al-Kabir i El-Mahari su neki od ostalih hotela. U gradu se razvilo nekoliko manjih hotela, kao što je Zumit Hotel u Bab-Al-Bahru, koji je drevni, lijepo restaurirani hotel u blizini Starog rimskog luka.

Hotel Manara, dobro održavan objekat sa četiri zvjezdice u Jabal Akhdiru, istočno od Bengazija, nalazi se u blizini drevnih grčkih ruševina luke Apolonia.

Iako se čini da je sve manje kako svake godine dolazi sve više turista, Libijci imaju dugu istoriju prihvatanja posetilaca u svoje domove i gostoprimstva prema njima. U manjim gradovima i selima to je posebno tačno.

Hotel Marhaba, u kvartu Dhahra u Tripoliju, jedan je od mnogih odličnih hotela u blizini crkve.

Tripoli, živahna prijestolnica Libije, je divno mjesto za početak upoznavanja nacije, jer još uvijek ima svoju drevnu medinu ograđenu zidinama koju treba posjetiti, kao i fascinantan Muzej Crvenog zamka, koji sadrži eksponate o mnogim aspektima istorije regiona. Uprkos svom rastu kao turistička atrakcija, ovo je još uvijek izrazito sjevernoafrički grad, sa raznim veličanstvenim džamijama i spektakularnim fontanama i skulpturama koje posjetitelje podsjećaju na njegov istorijski značaj u Otomanskom carstvu.

Leptis Magna ('arapski: ), nekada veliki rimski grad, nalazi se 130 kilometara od glavnog grada. Njegovi ostaci se mogu vidjeti u Al Khumsu, blizu ušća Wadi Lebda, na obali mora. Ova lokacija je jedan od najljepših i najčitnijih rimskih ostataka na Mediteranu. Kirena, istorijska kolonija osnovana 630. godine prije nove ere kao naselje Grka sa grčkog ostrva Theraand, je još jedna stvar koju morate vidjeti. Za vladavine Sule (oko 85. pne) bio je rimski grad, a danas je arheološko nalazište između sela Šahhat i Albajda.

Široka Sahara nudi nevjerovatna prirodna iskustva, uključujući savršenu oazu kao što je Ubari. Ghadames, UNESCO-ova svjetska baština, izvorno je bio feničanski trgovački grad, a ostaci njegovog drevnog pozorišta, crkve i hramova i danas su popularna turistička odredišta. Planine Acacus, pustinjski planinski lanac sa peščanim dinama i dramatičnim gudurama, pružaju pejzaž koji oduzima dah. Regija je također proglašena UNESCO-vom svjetskom baštinom zbog brojnih pećinskih slika životinja i ljudi koji su ovdje otkriveni.

Neverovatno je koliko je teško pronaći pravi libijski restoran u Tripoliju. Većina restorana nudi zapadnjačku hranu, uz nekoliko marokanskih i libanonskih restorana za dobru mjeru. Tu su i mnogi odlični turski restorani, kao i neki od najboljih kafa i sladoleda izvan Italije. Ako ste dovoljno sretni da budete pozvani na libijsku večeru ili vjenčanje, trebali biste probati neke od ukusnih libijskih delicija (pripremite se da se previše nahranite!). Restoran s morskim plodovima u souq-u je popularno svratište za lokalno iseljeno stanovništvo. Ukusni kus-kus od morskih plodova može se pojesti za nekoliko američkih dolara. Punjene lignje su lokalni specijalitet.

Također se preporučuje Al-Saraya: hrana je OK, ali lokacija, koja se nalazi na Trgu mučenika, je privlačna (Gadafijevo ime: Green Square). Al-Morgan, u ulici 1. Septembra, u blizini Alžirske džamije, je još jedan odličan restoran sa morskim plodovima. Odlična kuhinja, zabava uživo i rustikalno okruženje čekaju vas u restoranu Al-Sakhra na ulici Gargaresh. Svijetli, veliki restorani brze hrane novi su dodatak pejzažu Tripolija. Ovo nisu tačne replike globalnih korporacija, ali su blizu! Oni niču u regiji Gargaresh Road, glavnoj maloprodajnoj četvrti u zapadnom predgrađu Tripolija.

Isprobajte jednu od najfinijih domaćih riba, "werata", na roštilju ili pečenu s lokalnim biljem i začinima, i nećete biti razočarani.

kuhinja

Libijska kuhinja je živahna mješavina talijanskih, beduinskih i tradicionalnih arapskih kulinarskih utjecaja. U zapadnom dijelu Libije tjestenina je glavni oslonac, dok je pirinač glavni u istočnom dijelu.

Nekoliko varijacija jela od testenine na bazi crvenog (paradajz) sosa (slično italijanskom jelu Sugo all'arrabbiata); pirinač, obično serviran sa jagnjetinom ili piletinom (obično dinstana, pržena, pečena na žaru ili kuvana u sosu); i kus-kus, koji se kuva na pari dok se drži iznad kipućeg crvenog (paradajz) sosa i mesa (ponekad sadrži i tikvice/tikvice i slanutak).

Bazeen, obrok od ječmenog brašna koji se servira sa umakom od crvenog paradajza, tradicionalno se služi zajednički, a mnogi ljudi dele isti tanjir, što se obično radi ručno. Ovo je obrok koji se često služi tokom tradicionalnih vjenčanja ili proslava. Asida je slatka varijanta Bazeena koja se peče s bijelim brašnom i servira sa mješavinom meda, gheeja ili putera. Trljanje (sirup od svježih urmi) s maslinovim uljem je još jedan popularan način posluživanja Aside. Usban su punjene životinjske tripice s rižom i povrćem koje se serviraju u bujonu na bazi paradajza ili kuhano na pari. Šurba je supa na bazi crvenog paradajza koja se obično poslužuje sa sitnim zrncima tjestenine.

Khubs bi' tun, doslovno “hljeb s ribom od tunjevine”, popularna je libijska grickalica koja se sastoji od pečenog bageta ili pita kruha punjenog ribom od tunjevine koja je u kombinaciji s harisom (čili sosom) i maslinovim uljem. Ove sendviče pripremaju različiti prodavači grickalica širom Libije. Internacionalna hrana je dostupna u libijskim restoranima, kao i tradicionalnija jela kao što su jagnjetina, živina, gulaš od povrća, krompir i makaroni. Mnogim nerazvijenim regijama i malim gradovima nedostaju restorani zbog ozbiljnog nedostatka infrastrukture, a prodavnice prehrambenih proizvoda mogu biti jedini izvor hrane. Upotreba alkohola je zabranjena u cijeloj zemlji.

Tradicionalna libijska kuhinja sastoji se od četiri glavna sastojka: maslina (i maslinovog ulja), urmi, žitarica i mlijeka. Hleb, kolači, supe i bazeni se prave od pečenih, mlevenih i prosijanih žitarica. Hurme se sakupljaju, suše i jedu sirove, u obliku sirupa, ili lagano pržene i poslužuju se sa bisom i mlijekom. Libijci često piju crni čaj nakon jela. To se obično radi drugi put (za drugu čašu čaja), a treća tura čaja se poslužuje sa shay bi'l-luz (pečeni kikiriki ili bademi) (pomiješan sa čajem u istoj čaši).

U Libiji je čaj najpopularniji napitak. Zeleni i „crveni“ čaj se gotovo svuda nude u malim čašama, obično zaslađeni. Nana se ponekad dodaje u čaj, posebno nakon jela.

Turska kafa se obično služi jaka, u malim šoljicama, bez kajmaka. U većim gradovima većina kafića ima aparate za espreso koji mogu napraviti espresso, cappuccino i druga pića. Kvalitet se razlikuje, pa se raspitajte za preporuke.

Iako je alkohol zakonski zabranjen u Libiji, lako je dostupan na lokalnom ilegalnom tržištu (sve od viskija preko piva do vina). Treba podsjetiti da posljedice ilegalne kupovine mogu biti teške. Putnici bi uvijek trebali biti oprezni kada se bave lokalnim zakonima, kulturološkom osjetljivošću i običajima.

U Tripoliju i susjednim regijama, bankomat kartice se uveliko koriste, a većina velikih firmi i nekoliko kafića uzimaju glavne kartice. Prije nego što napustite velike gradove, još jednom provjerite da li će vaša kartica funkcionirati, jer su prethodne mreže i bankomati mogli biti uništeni ili nedostupni.

Libijci sebe vide kao pripadnike veće arapske zajednice. Tome doprinosi i činjenica da je arapski jedini službeni jezik u državi. Režim je zabranio nastavu stranih jezika koji su se ranije poučavali u akademskim institucijama, kao i upotrebu berberskog jezika, ostavljajući čitave generacije Libijaca sa malo razumijevanja engleskog. Unatoč činjenici da su dijalekt i jezik arapski, postoje određeni izrazi iz talijanskog kolonijalnog perioda koji se i danas često koriste.

Libijski Arapi imaju istoriju prožetu tradicijama nekadašnjih nomadskih beduinskih i amaziških plemena, a većina Libijaca bi se poistovetila sa specifičnim prezimenom koje potiče od plemenskih predaka ili predaka zasnovanih na osvajanju, obično Osmanlija.

Država Libija je upravo ušla u prvih 20 na globalnom indeksu davanja 2013. godine, odražavajući „prirodu davanja“ (arapski: Ihsan) među libijskim narodom, kao i osjećaj gostoprimstva. Prema CAF-u, skoro tri četvrtine (72%) svih Libijaca pomagalo je nekome koga ne poznaju u normalnom mjesecu, što je treća najveća stopa među 135 proučavanih nacija.

Zbog decenija kulturnog progona tokom Gadafijeve vlade i nedostatka infrastrukturnog razvoja pod diktaturom, malo je pozorišta ili umjetničkih galerija. Dugi niz godina nije bilo javnih pozorišta i samo nekoliko pozorišta na stranom jeziku. Narodna kultura je još uvijek živa i zdrava u Libiji, sa trupama koje izvode muziku i ples na festivalima u zemlji i inostranstvu.

Politička analiza, islamska pitanja i kulturni fenomeni pokriveni su velikim brojem libijskih televizijskih kanala. Brojni televizijski kanali emituju tradicionalnu libijsku muziku u različitim oblicima. U Ghadamesu i okolnim područjima, muzika i ples Tuarega su prilično popularni. Libijska televizija emituje uglavnom programe na arapskom jeziku, sa vremenskim periodima rezervisanim za programe na engleskom i francuskom jeziku. Prema izvještaju Komiteta za zaštitu novinara iz 1996. godine, libijski mediji su bili najstrože regulirani u arapskom svijetu pod diktaturom. Zbog pada cenzure prethodnog režima i pojave “slobodnih medija” od 2012. godine počele su da emituju stotine TV stanica.

Mnogi Libijci posjećuju plaže i antičke lokacije u zemlji, posebno Leptis Magna, koji se općenito smatra jednim od najbolje očuvanih rimskih arheoloških lokaliteta na svijetu. Iako mnogi ljudi putuju automobilom, autobus je najpopularniji način javnog prijevoza između gradova. Libiji trenutno nedostaju željezničke usluge, iako se očekuje da će biti izgrađene u bliskoj budućnosti.

Tripoli, glavni grad Libije, dom je mnogih muzeja i arhiva. Među njima su Državna biblioteka, Etnografski muzej, Arheološki muzej, Državni arhiv, Epigrafski muzej i Islamski muzej. Muzej Crvenog dvorca, izgrađen u saradnji sa UNESCO-om i koji se nalazi blizu obale i direktno u centru glavnog grada, možda je najpoznatiji u zemlji.

Još od 8000. godine prije nove ere, neolitski narodi živjeli su u obalskoj ravnici Libije. Kaže se da su se do kasnog bronzanog doba afroazijski preci Berbera proširili širom regije. Garamanti, koji su se nalazili u Germi, najstarije su zabilježeno ime za takvo pleme. U Libiji su Feničani prvi postavili trgovačke stanice. Do 5. veka pre nove ere, Kartagina, najmoćnija feničanska kolonija, proširila je svoju vlast nad većim delom severne Afrike, iznedrivši posebnu kulturu poznatu kao punska.

Stari Grci su napali istočnu Libiju oko 630. godine prije Krista, osnivajući grad Kirenu. U narednih 200 godina, regija koja je postala poznata kao Kirenaika doživjet će osnivanje još četiri velika grčka grada. Persijska vojska Kambiza II osvojila je Kirenaiku 525. godine prije Krista, i ostala je pod perzijskom ili egipatskom kontrolom naredna dva stoljeća. Kada je Aleksandar Veliki stigao u Kirenaiku 331. godine prije Krista, dočekali su ga Grci, a Istočnom Libijom ponovo su vladali Grci, ovaj put kao dio Ptolemejskog kraljevstva.

Rimljani nisu odmah izvršili invaziju na Tripolitaniju (područje oko Tripolija) kada je Kartagina pala, nego su je ostavili pod vlašću numidijskih monarha sve dok primorski gradovi nisu molili i dobili njenu zaštitu. Ptolomej Apion, posljednji grčki kralj, ostavio je Kirenaiku Rimu, koji ju je osvojio 74. godine prije Krista i spojio s Kritom kao rimsku provinciju. Tripolitanija je napredovala kao deo provincije Afrika Nova, i imala je zlatni period u 2. i 3. veku, kada je grad Leptis Magna, sedište dinastije Severan, bio na svom vrhuncu.

Na istočnoj strani, prve kršćanske zajednice u Kirenaici osnovane su u vrijeme cara Klaudija, ali je bila teško devastirana tokom rata u Kitosu i gotovo bez stanovništva i Grka i Židova, i, uprkos tome što ju je Trajan ponovo naselio vojnim kolonijama, počela je dekadencija od tada. Libija je bila jedna od prvih zemalja koja je prešla na nikejsko kršćanstvo i bila je dom pape Viktora I; ipak, Libija je bila i žarište ranih jeresi poput arijanstva i donatizma.

Razorni marš Vandala preko sjeverne Afrike u 5. stoljeću ubrzao je kolaps Rimskog carstva, u kojem su klasični gradovi propali. Kada se Carstvo (sada poznato kao Istočni Rimljani) vratilo u 6. veku kao deo Justinijanovih rekonkvista, pokušali su da se utvrde drevni gradovi, ali to je bio samo poslednji dah pre nego što su pali u zanemarivanje. Tokom vandalske ere, Kirenaika, koja je ostala vizantijska ispostava, poprimila je karakteristike naoružanog logora. Da bi pokrili vojne troškove, nepopularni vizantijski vladari naplaćivali su visoke poreze, dok su gradovi i osnovne usluge - uključujući vodovod - bili zanemareni. Do ranog sedmog vijeka, vizantijska vlast nad ovim područjem je oslabila, pobune Berbera su postale sve češće i ništa nije moglo spriječiti muslimansku invaziju.

Rašidunska vojska je zauzela Kirenaiku pod vođstvom 'Amra ibn al-'Asa. Godine 647., snaga predvođena Abdulahom ibn Saadom uspješno je povratila Tripoli od Vizantinaca. Uqba ibn Nafi osvojio je Fezan 663. Berberska plemena u zaleđu prihvatila su islam, ali su se protivila arapskoj vladinoj vlasti.

Libijom je vladao Omajadski kalif iz Damaska ​​narednih nekoliko decenija, sve dok Abasidi nisu porazili Omajade 750. godine i Bagdad je preuzeo kontrolu. Libija je imala značajnu lokalnu autonomiju tokom dinastije Aghlabid kada je kalif Harun al-Rašid odredio Ibrahima ibn al-Aghlaba za svog administratora Ifriqije 800. Šiitski Fatimidi dominirali su zapadnom Libijom do kraja 972. stoljeća, a 2016. godine su upravljali cijelom oblasti i imenovao Bologhine ibn Zirija za guvernera.

Ibn Zirijeva berberska dinastija Zirida se na kraju odvojila od šiitskih Fatimida i priznala bagdadske sunitske Abaside kao legitimne kalife. Kao odgovor, Fatimidi su prisilili desetine hiljada arapskih beduina iz plemena Banu Sulaym i Banu Hilal da migriraju u Sjevernu Afriku. Ovaj događaj je zauvijek promijenio strukturu libijskog sela, učvrstivši kulturnu i jezičku arabizaciju regije.

Međutim, vlast Zirida u Tripolitaniji bila je kratkog vijeka, jer su se Berberi Banu Khazrun pobunili 1001. Tripolitanija je ostala pod njihovom vlašću do 1146. godine, kada su Normani sa Sicilije preuzeli ovo područje. Abd al-Mu'min, marokanski komandant Almohada, nije povratio Tripoli od evropske kontrole do 1159. Tripolitanija je bila mjesto mnogih sukoba između Ajubida, monarha Almohada i pobunjenika Banu Ghaniya tokom sljedećih 50 godina. Kasnije, od 1207. do 1221. godine, komandant Almohada, Muhammad ibn Abu Hafs, kontrolirao je Libiju prije formiranja tuniške dinastije Hafsida nezavisne od Almohada. Gotovo 300 godina Hafsidi su kontrolirali Tripolitaniju. Hafsidi su bili više uključeni u borbu za vlast između Španije i Osmanskog carstva do 16. stoljeća.

Prije osmanske invazije 1517. godine, Kirenaikom su vladala kraljevstva sa sjedištem u Egiptu kao što su Tulunidi, Ihšididi, Ajubidi i Mameluci. Nakon Kanemove vladavine, Fezzan je stekao nezavisnost pod dinastijom Awlad Muhammad. Između 1556. i 1577. godine, Osmanlije su konačno zauzele Fezan.

Godine 1551., osmanski admiral Sinan-paša preuzeo je kontrolu nad Libijom nakon pobjedonosnog osvajanja Tripolija od strane Habsburške Španije 1510. godine i njegove predaje vitezovima Svetog Ivana. Turgut Reis, njegov nasljednik, postavljen je za bega Tripolija, a zatim za pašu Tripolija 1556. Do 1565. paša kojeg je sultan izabrao direktno u Carigradu/Istanbulu imao je administrativnu vlast u Tripoliju kao regent. Iako je osmanska vlast bila odsutna u Kirenaici, jedan beg je bio stacioniran u Bengaziju krajem sljedećeg stoljeća da služi kao agent vlade u Tripoliju nakon što su se vladari Fezzana zakleli na vjernost sultanu 1580-ih. Robovi iz Evrope i značajan broj porobljenih crnaca dovedenih iz Sudana takođe su bili uobičajeni prizori u Tripoliju. Turgut Reis je zatvorio skoro sve stanovnike malteškog ostrva Gozo, ukupno 6,300 osoba, i poslao ih u Libiju 1551. godine.

S vremenom je pašin janičarski korpus rastao i imao stvarnu vlast. Dey Sulayman Safar je izabran za šefa administracije kada su dejovi pokrenuli državni udar protiv paše 1611. Niz dejeva je u suštini kontrolisao Tripolitaniju narednih sto godina. Mehmed Saqizli (r. 1631–49) i Osman Saqizli (r. 1649–72) bili su dva najmoćnija Deja, oba paše koji su uspješno kontrolisali područje. Potonji je takođe zauzeo Kirenaiku.

Zbog nedostatka smjernica osmanske administracije, Tripoli je pao u stanje vojnog haosa, s državnim udarom za državnim udarom i nekoliko dejstava koji su bili na vlasti više od godinu dana. Turski vojnik Ahmed Karamanli izveo je jedan takav puč. Od 1711. do 1835. Karamanlije su vladale uglavnom u Tripolitaniji, iako su sredinom osamnaestog veka imali vlast i u Kirenaici i Fezanu. Pokazalo se da su Ahmadovi nasljednici bili manje sposobni od njega, ali Karamanli su uspjeli iskoristiti krhku ravnotežu snaga u regiji. Bile su to godine građanskog rata u Tripolitanu, koji je trajao od 1793. do 1795. godine. Ali Benghul, turski komandant, zbacio je Hameta Karamanlija 1793. godine i privremeno vratio osmansku kontrolu nad Tripolitanijom. Jusuf (r. 1795–1832), Hametov brat, vratio je Tripolitaniji slobodu.

Rat je izbio između Sjedinjenih Država i Tripolitanije početkom devetnaestog stoljeća, što je rezultiralo nizom sukoba poznatih kao Prvi Barbarski rat i Drugi Barbarski rat. Do 1819. brojni ugovori iz Napoleonovih ratova natjerali su barberske nacije da gotovo potpuno napuste piratstvo, a privreda Tripolitanije je počela da propada. Kako se Jusufovo zdravlje pogoršavalo, pojavila su se rivalstva među njegova tri sina. Ubrzo nakon toga izbio je građanski rat.

Dinastija Karamanlija i autonomna Tripolitanija stavljene su na kraj kada je osmanski sultan Mahmud II doveo vojnike navodno da uspostavi red. Red nije brzo uspostavljen, a libijska pobuna koju su predvodili Abd-El-Gelil i Gûma ben Khalifa nastavila se sve do njegove smrti 1858. Administrativna poboljšanja i poboljšani red u administraciji triju libijskih provincija označili su drugu eru direktne osmanske kontrole. Između 1850. i 1875. godine, osmanska vlast je ponovo uspostavljena u Fezzanu kako bi profitirala od saharske trgovine.

Nakon italo-turskog rata (1911-1912), Italija je istovremeno pretvorila tri oblasti u kolonije. Područje Libije bilo je poznato kao italijanska Sjeverna Afrika od 1912. do 1927. godine. Između 1927. i 1934. područje je bilo podijeljeno na dvije kolonije, italijansku Kirenaiku i italijansku Tripolitaniju, kojima su objema upravljali talijanski guverneri. U Libiji se naselilo oko 150,000 Italijana, što čini oko 20% ukupnog stanovništva.

Izraz “Libija” (koji su ga stari Grci koristili za cijelu sjevernu Afriku osim Egipta) je odabrala Italija kao službeni naziv kolonije 1934. godine (koju čine tri provincije Kirenaika, Tripolitanija i Fezan). Uprkos hapšenju i smrti 16. septembra 1931. godine, Omar Mukhtar je postao nacionalni heroj kao komandant otpora protiv italijanskog kolonijalizma. U čast njegovog patriotizma, njegov lik je sada istaknut na libijskoj novčanici od deset dinara. Između dva svjetska rata, emir Kirenaike Idris al-Mahdi as-Senussi (kasnije kralj Idris I) predvodio je libijski otpor protiv italijanske kontrole. Prema Ilanu Pappeu, italijanska vojska je “ubila polovinu beduinskog stanovništva (direktno ili putem bolesti i gladi u logorima)” između 1928. i 1932. Prema Emiliju Gentileu, italijanskom istoričaru, gušenje otpora rezultiralo je 50,000 smrtnih slučajeva.

Italija se pridružila Drugom svjetskom ratu u junu 1940. Teško vođena Sjevernoafrička kampanja, koja je kulminirala porazom Italije i njenih njemačkih saveznika 1943. godine, izvedena je u Libiji.

Libiju su saveznici okupirali od 1943. do 1951. godine. Bivšim italijanskim libijskim provincijama Tripolitana i Kirenaika upravljale su britanske trupe, dok su Fezanom upravljali Francuzi. Idris se vratio iz egzila u Kairu 1944. godine, ali se u Kirenaiku vratio za stalno sve do 1947. godine, kada su uklonjeni određeni elementi strane vlasti. Italija se odrekla svih potraživanja prema Libiji prema odredbama mirovnog sporazuma sa Saveznicima iz 1947. godine.

Libija je proglasila nezavisnost 24. decembra 1951. kao Ujedinjeno Kraljevstvo Libije, ustavna i nasljedna monarhija koju je vodio kralj Idris, jedini libijski monarh. Otkriće značajnih rezervi nafte 1959. godine, kao i prihodi od prodaje nafte, omogućili su jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta da postane veoma bogata. Uprkos činjenici da je nafta značajno pomogla finansijama libijske vlade, bijes među određenim grupama je rastao kako je bogatstvo nacije bilo više koncentrisano u rukama kralja Idrisa.

Al Fateh revolucija započela je 1. septembra 1969. godine, kada je mali broj vojnih oficira na čelu s Muamerom Gadafijem, 27-godišnjim vojnim oficirom, pokrenuo državni udar protiv kralja Idrisa. U vladinim izjavama i službenoj libijskoj štampi, Gadafi je spominjan kao “brat vođa i vodič revolucije”.

Libija je 2. marta 1977. osnovala “Veliku socijalističku narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju”. Gadafi je predao ovlasti Općim narodnim odborima i tvrdio da je od tada pa nadalje samo simbolična figura. Protivljenje novom sistemu nije bilo dozvoljeno. Gadafi je naredio smrt dvadeset dva oficira koji su učestvovali u neuspjelom vojnom udaru 1975. godine, kao i pogubljenje mnogih civila, otprilike u isto vrijeme kada je osnovana Džamahirija. Iako je vlada odbila da objavi rezultate izbora, novi sistem upravljanja "džamahirije" koji je on stvorio javno je nazvan "direktna demokratija".

Tokom perioda Džamahirije, libijska administracija je bila utemeljena na Gadafijevim idejama koje su artikulirane u njegovoj knjizi Zelena knjiga iz 1975. godine. O političkim problemima raspravljalo se na lokalnom nivou širom nacije u okviru sistema Jamahirije, koji je sazvao jedan od otprilike 2,000 lokalnih „narodnih odbora“. Komiteti bi zatim proslijeđivali svoje glasove centralnom generalnom komitetu sastavljenom od izabranih pojedinaca, a glasovi lokalnih kongresa u konačnici utječu na nacionalne odluke.

Libija je počela slati vojne zalihe čadskom Goukouni Oueddeiju i narodnim oružanim snagama u februaru 1977. Kada se podrška Libije pobunjeničkim trupama u sjevernom Čadu pretvorila u invaziju, čadsko-libijski rat je počeo ozbiljno. Kasnije te godine, Libija i Egipat vodili su četverodnevnu graničnu bitku koja je postala poznata kao Libijsko-egipatski rat, nakon čega su obje zemlje pristale na primirje uz posredovanje alžirskog predsjednika Houarija Boumediènea. Stotine Libijaca je poginulo u Gadafijevom pokušaju da spasi svog druga Idija Amina tokom sukoba s Tanzanijom. Gadafi je finansirao niz različitih organizacija, od antinuklearnih protesta do australskih radničkih sindikata.

Od 1977. godine, prihod po glavi stanovnika u zemlji je porastao na više od 11,000 američkih dolara, peti najveći u Africi, a njen indeks ljudskog razvoja porastao je na najviši u Africi, nadmašujući onaj u Saudijskoj Arabiji. Ovo je postignuto bez potrebe za bilo kakvim stranim zajmovima, što je omogućilo Libiji da ostane bez dugova. Velika reka koju je napravio čovek je takođe izgrađena da obezbedi neograničen pristup slatkoj vodi u većem delu zemlje. Finansijska pomoć je data i za univerzitetske stipendije i programe rada.

Prihodi od nafte u Libiji, koji su porasli 1970-ih, uglavnom su potrošeni na kupovinu oružja i sponzorstvo stotina paravojnih i terorističkih organizacija širom svijeta. Godine 1986. američki zračni napad nije uspio ubiti Gadafija. Nakon bombardovanja komercijalnog aviona u kojem su poginule stotine ljudi, Libiju su na kraju sankcionisale Ujedinjene nacije.

Pukovnik Gadafi je dobio titulu “Kralj afričkih monarha” na skupu više od 200 afričkih kraljeva i tradicionalnih vladara koji su se sastali 27. avgusta 2008. u libijskom gradu Bengaziju. Tradicionalni vladari, prema tanzanijskom šeiku Abdilmadžidu, imaju veću moć u Africi nego njihove vlastite vlade.

Libija je svjedočila revoluciji punog razmjera 17. februara 2011. godine, nakon što su pokreti Arapskog proljeća zbacili vlade Tunisa i Egipta. Previranja su se proširila na Tripoli do 20. februara. Nacionalno prelazno vijeće formirano je 27. februara 2011. kako bi upravljalo regijama Libije pod kontrolom pobunjenika. Francuska je bila prva zemlja koja je 10. marta 2011. priznala Vijeće kao istinsko predstavljanje libijskog naroda.

Pro-Gadaffijeve trupe uspjele su vojno preokrenuti napredovanje pobunjenika u zapadnoj Libiji, pokrenuvši kontraofanzivu niz obalu na Bengazi, de facto epicentar pobune. Grad Zawiya, 48 kilometara (30 milja) južno od Tripolija, bombardovali su zrakoplovi i vojni tenkovi prije nego što su ga zauzele snage Džamahirije, koje su “počinile okrutnost koja se rijetko viđa u ratu”.

Vijeće UN-a za ljudska prava, kao i generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon i Vijeće UN-a za ljudska prava, osudili su obračun kao kršenje međunarodnog prava, pri čemu je potonje tijelo protjeralo Libiju u potpunosti izvanrednim potezom koji je zatražilo vlastito predstavništvo u UN.

Rezoluciju 1973 odobrilo je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 17. marta 2011. godine, sa većinom od 10 prema 0 i pet uzdržanih, uključujući Rusiju, Kinu, Indiju, Brazil i Njemačku. Rezolucija je odobrila stvaranje zone zabrane letova u Libiji i korištenje "svih potrebnih mjera" za zaštitu ljudi. Partneri iz NATO-a su 19. marta napravili prvi korak ka osiguranju zone zabranjenog leta uništavajući libijsku protivvazdušnu odbranu kada su francuski vojni avioni uletjeli u libijski zračni prostor u izviđačkoj misiji prije napada na neprijateljske ciljeve.

Američke trupe su bile u prethodnici NATO operacija protiv Libije u sedmicama koje su uslijedile. Preko 8,000 američkih vojnika, uključujući ratne brodove i avione, bilo je stacionirano u regionu. U 14,202 udarna leta, pogođeno je najmanje 3,000 ciljeva, uključujući 716 u Tripoliju i 492 u Bregi. B-2 Stealth bombarderi, svaki opremljen sa šesnaest bombi od 2000 funti, izletjeli su i vratili se u svoju bazu u Missouriju, u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država, kao dio američkog zračnog napada. Vazdušna pomoć koju je pružio NATO bila je ključna za konačni trijumf revolucije.

Do 22. avgusta 2011. godine pobunjeničke snage su zauzele Zeleni trg u Tripoliju, preimenovali su ga u Trg mučenika u čast ubijenih od 17. februara 2011. 20. oktobra 2011. poslednja teška borba ustanka završena je u Sirtu, gdje je Gadafi uhapšen i ubijen. 23. oktobra 2011, tri dana nakon pada Sirta, lojalističke trupe su poražene.

Građanski rat u Libiji odnio je živote najmanje 30,000 Libijaca.

Od gubitka lojalističkih trupa, Libija je podijeljena nizom suprotstavljenih naoružanih milicija povezanih s različitim regijama, gradovima i plemenima, dok je centralna vlada ostala slaba i nesposobna da vrši kontrolu nad nacijom. U političkoj borbi između islamističkih vođa i njihovih protivnika, konkurentske milicije su se postavile jedna protiv druge. Libijci su proveli svoje prve parlamentarne izbore nakon pada prethodne vlade 7. jula 2012. Nacionalni prelazni savet je formalno prepustio ovlašćenja u potpunosti izabranom Javnom nacionalnom kongresu 8. avgusta 2012. Generalni nacionalni kongres je tada bio zadužen za formiranje privremene uprave i pisanje novog libijskog ustava, koji bi bio usvojen općim glasanjem.

Neimenovani organizovani napadači srušili su sufijsku džamiju sa grobnicama usred bijela dana u libijskoj prijestolnici Tripoliju 25. avgusta 2012. godine, u, kako je Reuters nazvao "najdrskijim sektaškim napadom" od završetka građanskog rata. Bio je to drugi put u dva dana da je oskrnavljeno sufijsko svetište. Osumnjičeni islamistički militanti počinili su mnoga djela vandalizma i oštećenja naslijeđa, kao što je rušenje kipa gole gazele. Drugi poznati vandalski incidenti uključuju skrnavljenje i uništavanje britanskih grobnica iz Drugog svjetskog rata u Bengaziju. Navodno su mnogi dodatni slučajevi vandalizma nad baštinom počinili ekstremističke milicije i rulje povezane s islamistima koje su oštetile, opljačkale ili opljačkale brojne povijesne spomenike koji su i danas u opasnosti.

Islamistički teroristi su 11. septembra 2012. izveli iznenadni napad na američki konzulat u Bengaziju, ubivši J. Christophera Stevensa, američkog ambasadora u Libiji, i još trojicu. I u Sjedinjenim Državama i u Libiji, događaj je izazvao gnjev.

Novoizabrani libijski premijer Mustafa AG Abushagur smijenjen je 7. oktobra 2012. godine, nakon što po drugi put nije uspio dobiti odobrenje parlamenta za novu vladu. Ali Zeidan, bivši član GNC-a i advokat za ljudska prava, izabran je za mandatara Generalnog nacionalnog kongresa 14. oktobra 2012. Nakon što je GNC prihvatio Zeidanov kabinet, položio je zakletvu. Premijer Zeiden je podnio ostavku 11. marta, 2014, nakon što ga je GNC uklonio jer nije zaustavio lažnu isporuku nafte. Naslijedio ga je premijer Abdullah al-Thani. Usred sve veće nestabilnosti, al-administracija Thani's je nakratko razmatrala ideju obnavljanja libijske monarhije 25. marta 2014. godine.

Izbori za Vijeće poslanika, novo zakonodavno tijelo osmišljeno da naslijedi Generalni nacionalni kongres, održani su u junu 2014. Izbori su bili praćeni nasiljem i slabim učešćem birača, a biračke kabine u određenim regionima su bile zatvorene. Sekularisti i liberali su dobro prošli na izborima, na veliku žalost islamističkih zakonodavaca u GNC-u, koji su se ponovo sastali i proglasili GNC kontinuiranim mandatom, odbijajući priznati novo Vijeće poslanika. Tripoli su zauzele naoružane pristalice Općeg nacionalnog kongresa, prisiljavajući novoizabrani parlament da pobjegne u Tobruk.

Od sredine 2014. godine, Libija je razdvojena ratom između konkurentskih parlamenata. Vakuum moći su iskoristile plemenske milicije i terorističke organizacije. Pod zastavom Islamske države Iraka i Levanta, tvrdolinijaški islamistički militanti zauzeli su Dernu 2014. i Sirte 2015. Egipat je izveo zračne napade na ISIL kao podršku vladi Tobruka početkom 2015. godine.

Sastanci su održani u januaru 2015. s ciljem postizanja mirnog sporazuma između suprotstavljenih libijskih strana. Takozvani pregovori Ženeva-Ghadames imali su za cilj da okupe GNC i administraciju Tobruka za pregovaračkim stolom kako bi se riješila unutrašnja kriza. GNC, s druge strane, nikada nije učestvovao, što ukazuje da su unutrašnje podjele uticale ne samo na „Kamp Tobruk“, već i na „Kamp Tripoli“. U međuvremenu, terorizam u Libiji postepeno raste, pogađajući i susjedne nacije. Navodi se da su dva terorista obučena u Libiji izvela teroristički napad na muzej Bardo 18. marta 2015. godine.

Ujedinjeni narodi su sponzorirali niz diplomatskih razgovora i mirovnih pregovora 2015. godine, koje je vodio specijalni predstavnik generalnog sekretara (SPGS), španski diplomata Bernardino Leon. Pored redovnih operacija misije UN-a za podršku u Libiji, UN su nastavile da podržavaju proces diskusije predvođen SPGS-om (UNSMIL).

U julu 2015., SPGS Leon je informisao Vijeće sigurnosti UN-a o napretku pregovora, koji je upravo postigao politički dogovor 11. jula koji je uspostavio „sveobuhvatan okvir... uključujući[u] vodeće principe... institucije i mehanizme donošenja odluka da vodi tranziciju do usvajanja trajnog ustava.” “…osmišljeno da kulminira uspostavljanjem moderne, demokratske države zasnovane na principima inkluzivnosti, vladavine prava, podjele vlasti i poštovanja ljudskih prava”, prema navedenom cilju procesa. „Libijski narod se jasno izjasnio u korist mira“, rekao je SPGS, hvaleći strane što su postigle sporazum. Nakon toga, SPGS je obavijestio Vijeće sigurnosti da je "Libija u kritičnom trenutku", rekao je on, pozivajući "sve strane u Libiji da nastave da se konstruktivno angažuju u procesu dijaloga", dodajući da "mirno rješenje sukoba može samo postići dijalogom i političkim kompromisom.” U Libiji, mirna tranzicija može biti moguća samo ako se ulože veliki i usklađeni napori da se pomogne budućoj Vladi nacionalnog jedinstva “.. Sredinom 2015., razgovori, diskusije i razgovori su se odvijali na različitim međunarodnim lokacijama, zaključno s početkom septembra u Skhiratu, Maroko.

Vijeće UN-a za ljudska prava je 2015. godine zatražilo izvještaj o situaciji u Libiji, a visoki komesar za ljudska prava Zeid Ra'ad Al Hussein osnovao je istražno tijelo (OIOL) koje će izvještavati o ljudskim pravima i ponovnoj izgradnji libijskog pravosudnog sistema kao dio stalne podrške međunarodne zajednice.

Sigurnosna situacija u Libiji se značajno poboljšala. Ipak, savjetuje se oprez, a određena mjesta treba smatrati zabranjenim za posjetioce. I dalje se preporučuje izbjegavanje nebitnih putovanja u Libiju, posebno izvan Tripolija. Budući da je homoseksualnost u Libiji nezakonita, posjetitelji homoseksualaca i lezbijki trebali bi biti oprezni i samosvjesni.

Što je više moguće, izbjegavajte nošenje zelene odjeće ili bilo čega sličnog, kao što je ovo hue dočarava slike bivše vlade, posebno u Misurati.

U Libiji nije sva flaširana voda sigurna. Raspitajte se o najsigurnijim markama na tržištu. Kada trebate bilo šta da kupite, obično to možete dobiti iz daleke zemlje.