Rijeka

Rijeka zauzima uski obalni pojas gdje se rijeka Rječina susreće sa širokim prostranstvom Kvarnerskog zaljeva. Ovdje se strma brda tako naglo uzdižu s nivoa mora da obris grada podsjeća na pozornicu postavljenu nasuprot planinskoj kulisi. Ova konfiguracija oblikovala je karakter Rijeke odlučnije nego što bi to mogao učiniti bilo koji pojedinačni arhitektonski plan. Omeđen s tri strane planinskim lancima Učke, Risnjaka i Velike Kapele, a otvoren prema Jadranu na svojoj četvrtoj strani, grad je dugo služio kao prirodna pomorska vrata za srednju Evropu.

Od najranijih zapisa, Rijeka (hrvatski: Riječka; italijanski: Fiume) duguje svoju sudbinu tom dubokovodnom zaljevu. Njena luka leži četrdeset metara ispod okolnih grebena, sposobna da primi brodove koji prelaze niske prijevoje kontinenta iz Mađarske i dalje. Ovdje počinju dva glavna puta: jedan prelazi sjeveroistočno kroz Dinarske Alpe do Panonske nizine, a drugi se proteže sjeverozapadno preko Postojnskih vrata do Slovenije i Austrije. U oba smjera, trgovci i vojske su smatrali da je mirna riječka luka nezamjenjiva.

Ova strateška istaknutost privlačila je rivalske pretendente tokom vijekova. Nekada osporavana između Svetog Rimskog Carstva i pomorske republike Venecije, kasnije je prošla kroz ruke Venecije i Habsburgovaca prije nego što se u moderno doba pojavila kao žarište između Italije i Jugoslavije. Između 1918. i 1991. godine grad je bio pod utjecajem čak osam različitih uprava, što je predstavljalo preokret suvereniteta koji je njegovim stanovnicima dao oštar osjećaj lokalnog identiteta. Jedan stanovnik rođen 1917. godine mogao je - bez preseljenja - imati pasoše Austro-Ugarske, Italije, Slobodne Države Rijeke, Kraljevine Italije, teritorije pod njemačkom okupacijom, Jugoslavije, fašističkog regentstva Carnaro i konačno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Takve brze promjene oblikovale su i građansku maštu i demografski profil, jer su Hrvati, Italijani, Srbi, Bošnjaci i drugi koegzistirali u luci u kojoj su se ispreplitali više jezika i tradicija.

Danas se otprilike 85 posto od 108.000 stanovnika Rijeke identificira kao Hrvati, a u dijelovima grada sačuvane su i italijanske i druge manjinske zajednice. Među njima je preživjelo oko dvadeset hiljada govornika fijumanskog, lokalne varijante venecijanskog. Generacijama je fijumanski služio kao trgovački jezik luke, čak se dodirujući s dijalektima hrvatskog u predgrađima, gdje se još uvijek nalaze ostaci čakavskog dijalekta. Na ulicama oko Korza, široke pješačke šetnice u srcu grada, ovi jezici se miješaju u pozivima prodavača na pijaci i usputnim pozdravima starih prijatelja.

Riječka ekonomija ostaje ukorijenjena u moru. Dva brodogradilišta - 3. Maj i Viktor Lenac - spadaju među najveće industrijske poslodavce, a njihove dizalice su artikulirane poput metalnih dizalica naspram horizonta. Pomorski teretni i putnički prijevoz i dalje obavljaju zaljev, povezujući glavnu hrvatsku luku s jadranskim otocima i međunarodnim linijama. Ipak, koliko god dokovi definirali tržište rada, kultura se ponovo nametnula posljednjih godina. Rijeka je 2020. godine ponijela titulu Europske prijestolnice kulture, dijeleći tu čast s Galwayem u Irskoj. S repertoarom koji se proteže od klasičnog pozorišta u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc - prvi put podignutom 1765. godine - do suvremene umjetnosti u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, grad je usidrio svoj postindustrijski identitet u prostorima za performanse i izložbe koji govore o njegovoj raznolikoj prošlosti.

Šetnja Starim gradom podsjeća na ovu slojevitost epoha. Gradska kula stoji u podnožju Korza, čiji okrugli srednjovjekovni oblik nekada je bio ulazna tačka u utvrđeni grad. U blizini, Guvernerova palača, sada je dom Pomorskog i historijskog muzeja hrvatskog primorja, gdje artefakti pomoraca i porodični portreti prate transformaciju Rijeke od male ribarske luke do carskog terminala. Ispod katedrale posvećene Svetom Vidu nalazi se mreža tunela Grivica, koju su isklesale italijanske snage početkom 1940-ih. Posjetioci mogu prošetati njenom dužinom od 330 metara i zamisliti tjeskobu civila koji traže sklonište od bombardera iznad glave.

Uzdignuto iznad centra, na brdu Trsat nalazi se tvrđava čiji kameni zidovi datiraju iz kasnog trinaestog stoljeća. Trsatski grad, smješten 138 metara nadmorske visine, dominira prilazom s istoka. Od 1288. godine pružao je utočište i vidikovac, prvo srednjovjekovnom svećenstvu, a kasnije habsburškim časnicima. Danas se na njegovim bedemima održavaju umjetničke izložbe, koncerti i književna čitanja, dok se ispod barokne crkve dvorca svakog augusta, za blagdan Velike Gospe, promet hodočasnika povećava. Hodočasnici dolaze u čast Gospe Trsatske, najvažnijeg pobožnog mjesta u zapadnoj Hrvatskoj, privučeni zavjetnim darovima koji ispunjavaju kapelu darova.

Riječka karnevalska sezona predstavlja još jedan oblik hodočašća. Osnovan 1982. godine, Riječki karneval održava se između januara i marta, a vrhunac mu je vikend prije Korizme. Na dan otvaranja, gradonačelnik predaje simbolični ključ Meštaru Toniju, majstoru karnevala, koji zatim predsjedava svečanim povorkama i dobrotvornim balom u Guvernerovoj palači. Stotine maskiranih grupa paradiraju Korzom, a pridružuju im se djeca u kostimiranim redovima iz cijele regije. Posljednjih godina, preko petnaest hiljada učesnika u više od dvjesto karnevalskih trupa privuklo je više od sto hiljada posjetilaca. Ove proslave podsjećaju na riječku kosmopolitsku baštinu, gdje se venecijanske maske miješaju sa slavenskim kostimima i modernom satirom.

Ljeto pretvara obalne rubove u kupku mediteranskog odmora. Plaže na zapadu, na Kantridi i Preluku, nude šljunčane rubove i pet morskih bazena uklesanih u stijenu; na istoku, Pećine i Kostrena ustupaju mjesto osamljenim uvalama. Autobusi prevoze kupače do svakog dijela plaže, a parkirališta su spremna uz obalu. Ipak, Alpe se nalaze jedva deset kilometara u unutrašnjosti, tako da se u svježim zimskim jutrima skijaši uspinju do odmarališta Platak žičarom i pronalaze padine još uvijek prekrivene snijegom, dok jadranski otoci sjaje ispod kroz prolome u oblacima. Snježne padavine su kratke - rijetko prelaze tri dana u godini - ali bura puše po obroncima, ostavljajući zaleđene vrhove koji su u živom kontrastu s maslinicima uz more.

Klima se ovdje klasificira kao vlažna suptropska. Najviše ljetne temperature prelaze 30 °C samo dvadeset dana godišnje, dok zimske najniže temperature padaju ispod nule samo jednom. Padavine su česte tokom svih godišnjih doba; magla se javlja oko četiri dana godišnje, uglavnom zimi. Najtopliji zrak zabilježen na lokalnoj stanici, na 120 metara nadmorske visine, dostigao je tačno 40 °C 19. jula 2007. godine, dok je najhladnija pala na -12,8 °C 10. februara 1956. godine.

Izvan prirodnog svijeta, Rijeka je dugo služila kao kulisa filmskim stvaraocima i piscima. Tokom 1960-ih, nekoliko vesterna o Winnetouu snimljeno je u njenom predgrađu. Tokom 1970-ih, američka mini-serija Vjetrovi rata pronašla je ovdje odgovarajuću arhitekturu, dok se italijansko regentstvo Carnaro - protofašistički eksperiment Gabrielea D'Annunzia iz 1919. - ubraja među neobičnije epizode grada. Ta kratkotrajna „Reggenza Italiana del Carnaro“ priznala je Lenjinovu Sovjetsku Republiku, prihvatila avangardnu ​​estetiku, pa čak i tolerirala nenormativne rodne izraze, sve u skladu s ustavom koji je napisao sam D'Annunzio. Kasnije, 1992. godine, Hayao Miyazaki je transponirao Fiume iz 1920-ih u animirani Hotel Adriano iz Porco Rossa, uhvativši međuratnu eleganciju luke fluidnim potezima boje. U novije vrijeme, Netflixova drama Novine se prikazuje na riječkim ulicama od 2018. godine, a ovdje su snimane i sekvence iz serije "Tjelohranitelj žene ubice" iz 2019. godine.

Arhitektura otkriva daljnje slojeve. Duž Korza, secesijske fasade uokviruju kafiće i butike; katedrala sv. Vida zadržava svoju baroknu lađu; Rimski luk i Stara vrata stoje kao nijemi svjedoci gradskih carskih poglavlja. Na drugoj obali Rječine, bivši grad Sušak - nekada rivalska hrvatska enklava - spojio se s Rijekom 1945. godine. Danas se njihovo ujedinjenje obilježava širokim pješačkim trgom iznad zatrpane rijeke, omiljenim mjestom susreta koje prikriva vodu koja teče ispod.

Za one koji su spremni posvetiti vrijeme istraživanju, muzeji su u izobilju. Prirodoslovni muzej, sa svojim akvarijem i kolekcijom reptila, privlači porodice; Gradski muzej Rijeke pokriva numizmatiku, pozorišne kostime i ratne artefakte; mali Peek & Poke izlaže starinske računarske relikvije - glomazne tastature iz zore personalnih računara. Sakralne zbirke u katedrali i na Trsatu prikazuju relikvije, kaleže i slike koje obuhvataju vijekove odanosti. Na svakom uglu osjeća se gradsko natezanje između industrije i umjetnosti.

Za uvid u moderni život, možete se spustiti do glavne tržnice - Place - gdje rano ujutro mreže s ribom stižu pored sanduka lokalnog voća. Ovdje se izvorni kosmopolitski duh grada nameće u mirisu dimljenih škampa, naglasku starijih prodavača koji se prisjećaju austrougarske vladavine i smijehu mladih koji trče po popločanim prolazima.

Izvan gradskog središta nalaze se i druge zabave. Ljubitelji moto sporta voze se deset kilometara sjeverno do staze Grobnik, gdje mogu isprobati svoje vještine ili gledati profesionalce kako se probijaju kroz oštre zavoje. Za promatrače zvijezda, Astronomski centar na vrhu brda Sveti Križ nudi teleskope usmjerene na tamno nebo, sa zadivljujućim panoramama zaljeva ispod. A ako vas privlačnost slane vode povuče, ronilački centri oko rta otkrivaju podvodne litice prošarane gorgonijskim koraljima, morskim špiljama, pa čak i olupinama.

Obrazovanje i umjetnost se prepliću na Univerzitetu u Rijeci, formalno osnovanom 1973. godine, ali s nekim korijenima iz isusovačke teološke škole iz 17. stoljeća. Njegovi fakulteti su rašireni po gradu, privlačeći studente koji oživljavaju ulice i kafiće, govoreći hrvatski, talijanski, fiumanski ili engleski dok raspravljaju o historiji, inženjerstvu ili književnosti.

Kulturno sjećanje svjetluca u najsitnijim detaljima. Jedan pojas za spašavanje s Titanica počiva u Pomorskom muzeju, naslijeđe putovanja Carpathie do i iz New Yorka, često s hrvatskom posadom. Početkom dvadesetog stoljeća, Fiume se mogao pohvaliti sedmičnim transatlantskim putničkim prometom, a mještani se još uvijek sjećaju dana kada su prekookeanski brodovi bili vezani uz obalu, a golubovi koji su nosili pisma letjeli iznad njih.

U svakom od ovih aspekata – geografiji, historiji, industriji, umjetnosti – Rijeka otkriva složenost, a ne jednu jedinu narativnu priču. Ona se opire jednostavnim definicijama, radije govoreći slojevima kamena i čelika, odjekujućim glasovima koji klize između Jadrana i brda. Za posjetioca koji posmatra zalazak sunca iza Učke, svjetla koja plešu na površini vode, suština grada ne pojavljuje se samo u veličanstvenim spomenicima, već i u toku identiteta koji su oblikovali njene ulice. Postoji tiha poezija u luci izgrađenoj za trgovinu, koja sada prima čamce i teretne brodove, i suptilno dostojanstvo u zajednici koja je prebrodila carstvo, ideologiju i rat, samo da bi zadržala duh koji je i otporan i prijemčiv. U Rijeci, rijeka teče ispod trga, a planine se približavaju moru, i u tom zagrljaju se nalazi grad koji je i usidren i slobodan.