Venecuela

Značajno je porastao u posljednjih nekoliko desetljeća, zahvaljujući povoljnom geografskom položaju, raznolikosti krajolika, bogatstvu biljaka i životinja, kreativnim izrazima i srećnom tropskom okruženju zemlje, koje nudi svako područje (posebno plaže) tijekom cijele godine.

Otok Margarita je popularna turistička lokacija za zabavu i opuštanje. To je ostrvo sa savremenom infrastrukturom, prekrasnim plažama idealnim za ekstremne sportove i kulturno značajnim dvorcima, tvrđavama i katedralama.

Morrocoy i Los Roques

Los Roques je arhipelag sastavljen od otoka i uvala koji je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u zemlji. Egzotične, netaknute plaže. Morrocoy je park koji se sastoji od relativno sićušnih susjednih otoka s kopnom koji su brzo evoluirali i postali jedno od najpopularnijih turističkih odredišta na Karibima.

canaima

Nacionalni park Canaima, koji se proteže na preko 30,000 kvadratnih kilometara do granice sa meliorativnom regijom Guayana Esequiba u Gvajani i Brazilu, smatra se šestim najvećim nacionalnim parkom na svijetu zbog svoje prostranosti. Tepuis, ili stenoviti platoi, pokrivaju oko 65 posto parka. Ovo su jedinstvena biotička staništa sa značajnim geološkim značajem. Njegove strme litice i vodopadi (uključujući Angel Falls, najviši vodopad na svijetu sa 1,002 metra) pružaju veličanstven prizor.

Venecuela se nalazi u sjevernoj Južnoj Americi, a njena kopnena masa počiva na Južnoameričkoj ploči. To je 33. najveća nacija na svijetu, sa ukupnom veličinom od 916,445 km2 (353,841 kvadratnih milja) i površinom od 882,050 kvadratnih kilometara (340,560 kvadratnih milja). Upravlja područjem između geografskih širina 0° i 13°N i geografske dužine 59° i 74°W.

Nacija je općenito oblikovana kao trokut, sa obalom od 2,800 km (1,700 mi) na sjeveru koja uključuje mnoga karipska ostrva i granicom sa sjevernim Atlantskim oceanom na sjeveroistoku. Većina posmatrača dijeli Venecuelu na četiri različite topografske regije: niziju Maracaibo na sjeverozapadu, sjeverne planine koje se protežu u širokom luku istok-zapad od kolumbijske granice duž sjeverne karipske obale, široke ravnice u središnjoj Venecueli i gorje Gvajane na jugoistoku.

Sjeverne planine su krajnji sjeveroistočni produžeci planinskog lanca Anda u Južnoj Americi. Pico Bolvar, najviši vrh zemlje sa 4,979 m (16,335 stopa), nalazi se u ovoj oblasti. Podijeljeno gorje Gvajane na jugu uključuje sjevernu periferiju Amazonskog basena i Angel Falls, najviši vodopad na svijetu, kao i tepuis, ogromne planine nalik stolu. Llanos, ili ogromne ravnice koje se protežu od kolumbijske granice na krajnjem zapadu do delte rijeke Orinoco na istoku, definiraju jezgro zemlje. Orinoco, sa svojim bogatim aluvijalnim tlom, povezuje najveći i najznačajniji riječni sistem u zemlji; počinje u jednom od najvećih slivova Latinske Amerike. Druge značajne rijeke su Caron i Apure.

Venecuela je na zapadu omeđena Kolumbijom, na istoku Gvajanom, a na jugu Brazilom. U blizini venecuelanske obale nalaze se karipska ostrva kao što su Trinidad i Tobago, Grenada, Curaçao, Aruba i Zavjetrini Antili. Venecuela ima teritorijalne probleme s Gvajanom (ranije Ujedinjenim Kraljevstvom), uglavnom oko regije Essequibo, kao i s Kolumbijom oko Venecuelskog zaljeva. Nakon višegodišnjih diplomatskih pokušaja da se riješi granični spor, spor oko granice na rijeci Essequibo s Venecuele se razbuktao 1895. godine i predat je “neutralnoj” komisiji (sastavljenoj od britanskih, američkih i ruskih predstavnika i bez direktnog venecuelanskog predstavnika). zastupnik), koji je uglavnom odlučio protiv tužbe Venecuele 1899.

Najvažniji prirodni resursi Venecuele su nafta i prirodni gas, željezna ruda, zlato i drugi minerali. Takođe ima dosta vode i oranica.

Venecuela leži u potpunosti u tropima, protežući se od ekvatora do približno 12° N. Njena klima se kreće od vlažnih niskih ravnica s prosječnom godišnjom temperaturom do 35 °C (95.0 °F) do glečera i planina (páramos) sa prosječne godišnje temperature do 8 °C (46.4 °F). Godišnja količina padavina kreće se od 430 mm (16.9 in) na polusušnom sjeverozapadu do preko 1,000 mm (39.4 in) u delti Orinoka na krajnjem istoku i amazonskoj džungli na jugu. Nivoi padavina su manji od novembra do aprila i kasnije u godini od avgusta do oktobra. One su poznate kao vruće-vlažne i hladno-suhe sezone. Još jedna karakteristika klime je varijacija širom nacije uzrokovana prisustvom planinskog lanca poznatog kao "Cordillera de la Costa", koji se proteže od istoka prema zapadu širom zemlje. Ove planine su dom za ogromnu većinu ljudi.

Nacija je podijeljena u četiri horizontalne temperaturne zone, uglavnom zasnovane na nadmorskoj visini, uključujući tropsku, suvu, umjerenu sa sušnim zimama i arktičku (alpska tundra) klimu, između ostalog. Temperature u tropskoj zoni su visoke, sa godišnjim prosjekom u rasponu između 26 i 28 °C (78.8 i 82.4 °F) ispod 800 m (2,625 stopa). Umjerena zona se prostire između 800 i 2,000 m (2,625 i 6,562 ft), sa tipičnim temperaturama u rasponu od 12 do 25 °C (53.6 do 77.0 °F); glavni venecuelanski gradovi, uključujući glavni grad, nalaze se u ovoj zoni. Hladnije temperature se kreću od 9 do 11 °C (48.2 do 51.8 °F) u hladnoj zoni između 2,000 i 3,000 m (6,562 i 9,843 ft), posebno u venecuelanskim Andima, gdje su pašnjaci i trajna snježna polja sa godišnjim prosjekom ispod 8 °C (46 °F) pokrivaju zemljište iznad 3,000 metara (9,843 ft) u paramosu.

Najviša zabilježena temperatura bila je 42 °C (108 °F) u Machiquesu, a najniža zabilježena temperatura bila je 11 °C (12 °F), objavljeno je sa nenaseljene velike nadmorske visine u Páramo de Piedras Blancas (država Merida), a poznate su niže temperature u planinama Sierra Nevada de Merida.

Venecuela se nalazi u neotropskoj ekozoni, a ogromna područja nacije ranije su bila prekrivena vlažnim širokolisnim šumama. Venecuelanski ekosistemi se protežu od planina Anda na zapadu do prašume Amazonskog basena na jugu, preko prostranih ravnica llanos i obale Kariba u sredini do delte rijeke Orinoco na istoku. Na krajnjem sjeverozapadu su kseričke šikare, dok se na sjeveroistoku nalaze obalne šume mangrova. Ima posebno bogate oblačne šume i nizijske prašume.

Venecuelanske životinje uključuju morske krave, troprste, dvoprste, amazonske riječne delfine i krokodile iz Orinoka, koji mogu narasti i do 6.6 metara (22 stope). Venecuela je dom za 1,417 različitih vrsta ptica, od kojih je 48 jedinstvenih. Ibisi, orasi, vodomari i nacionalna ptica, žuto-narandžasta venecuelanska trupa, sve su važne ptice. Divovski mravojed, jaguar i kapibara, najveći glodar na svijetu, također su značajne životinje. Amazonske šume južno od Orinoka drže više od polovine venecuelskih ptica i životinjskih vrsta.

RWG Dennis dao je račun za gljivu, koja je digitalizirana, a informacije su dostupne na internetu kao dio baze podataka Cybertruffle Robigalia. Ova baza podataka sadrži približno 3,900 vrsta gljiva prijavljenih iz Venecuele, iako je daleko od sveobuhvatne, a stvarni ukupan broj vrsta gljiva koje su ranije poznate iz Venecuele je vjerovatno veći, s obzirom na široko prihvaćenu procjenu da je samo oko 7% svih gljivica u svijetu bilo pronađeno.

Preko 25,000 vrsta orhideja može se naći u venecuelskim oblačnim šumama i staništima u ravničarskim prašumama. Nacionalni cvijet je orhideja flor de mayo (Cattleya mossiae). Araguaney je nacionalno drvo Venecuele, a njegova prepoznatljiva bujnost nakon kišne sezone inspirisala je pisca Rómula Gallegosa da ga nazove „[l]a primavera de oro de los araguaneyes” (zlatno proljeće araguaneja).

Venecuela je jedna od 20 nacija bogatih endemizmom u svijetu.

Njegova stvorenja su endemska za 23 posto vrsta gmizavaca i 50 posto vrsta vodozemaca. Iako su dostupni podaci relativno ograničeni, napravljen je prvi pokušaj da se odredi broj vrsta gljiva autohtonih u Venecueli: do sada su 1334 vrste gljiva uslovno prepoznate kao potencijalni endemi za naciju. Venecuela je dom za 38% od 21,000 biljnih vrsta na svijetu, koje su sve jedinstvene za ovu naciju.

Venecuela je jedna od najurbaniziranijih nacija u Latinskoj Americi, s ogromnom većinom Venecuelanaca koji živi u sjevernim gradovima, posebno u Caracasu, glavnom gradu i najvećoj metropoli. U sjevernoj Venecueli, oko 93 posto stanovništva živi u gradovima, a 73 posto živi manje od 100 kilometara (62 milje) od okeana. Prema istraživanju koje su proveli sociolozi sa Centralnog univerziteta u Venecueli, oko 1.5 miliona Venecuelanaca, ili otprilike 4 do 6% stanovništva zemlje, pobjeglo je iz Venecuele nakon Bolivarske revolucije. Uprkos činjenici da je skoro polovina geografskog područja Venecuele južno od Orinoka, samo 5% Venecuelanaca živi tamo. Ciudad Guayana, šesta najnaseljenija konurbacija, najveći je i najznačajniji grad južno od Orinoka. Barquisimeto, Valencia, Maracay, Maracaibo, Merida, San Cristóbal i Barcelona–Puerto la Cruz su drugi važni gradovi.

Etničke grupe

Venecuelanci potječu od raznolikog skupa predaka. Za većinu stanovništva se kaže da je mestizo ili mešovito etničko poreklo. Ipak, riječ mestizo uklonjena je iz odgovora na popisu stanovništva 2011. godine, kada je od Venecuelanaca zatraženo da se definišu na osnovu svoje tradicije i naslijeđa. Većina je identifikovana kao mestizo ili belac, sa 51.6 odsto i 43.6 odsto, respektivno, koji tvrde da su mestizoi ili belci. [1] Skoro polovina populacije identifikovana kao moreno, reč koja se koristi širom Ibero-Amerike koja znači „tamnoput” ili „smeđa koža”, za razliku od svetlije puti (ovaj termin označava boju ili ton kože, a ne crte lica ili porijeklo).

Etničke manjine u Venecueli uglavnom potiču od afričkih ili autohtonih naroda; 2.8 posto klasifikovano kao “crne”, 0.7 posto kao afrodescendiente (afro-potomak), 2.6 posto kao autohtoni narodi, a 1.2 posto kao “ostale rase”.

Wayu je činio 58% autohtonog stanovništva, Warao je činio 7%, Karia je činio 4%, Pemón je činio 4%, Piaroa je činio 3%, Jivi je činio 3%, Au je činio 3%, Cumanágoto je činio 3% , Yukpa je činio 2%, Chaima je činio 2%, a Yanomami je činio 1%.

Prema genetskom istraživanju autosomne ​​DNK koje je sproveo Univerzitet Brazilija (UNB) 2008. godine, sastav stanovništva Venecuele je 60.60 posto Evropljanin, 23 posto autohtoni i 16.30 posto Afrikanci.

Tokom kolonijalne ere i sve do poslije Drugog svjetskog rata, mnogi evropski imigranti u Venecuelu došli su sa Kanarskih ostrva, koja su imala veliki kulturni uticaj na venecuelansku hranu i tradiciju. Venecuela je nazvana "osmo ostrvo Kanarskih ostrva" kao rezultat ovih efekata. Sa početkom vađenja nafte početkom dvadesetog veka, američke korporacije su počele da uspostavljaju operacije u Venecueli, dovodeći sa sobom ljude iz SAD. Kasnije, kako za vrijeme tako i nakon rata, pristizali su dodatni talasi imigranata iz raznih područja Evrope, Bliskog istoka i Kine, od kojih su mnogi bili ohrabreni vladinim programima imigracije i liberalnim zakonima o imigraciji. Venecuela je, kao i ostatak Latinske Amerike, primila milione evropskih imigranata tokom dvadesetog veka. To je posebno bilo vidljivo nakon Drugog svjetskog rata, kao rezultat ratom razorene Evrope. Venecuela je privukla milione imigranata iz Ekvadora, Kolumbije i Dominikanske Republike tokom 1970-ih, kada je zemlja uživala u procvatu izvoza nafte. Neki Venecuelanci su se protivili evropskoj imigraciji jer su vjerovali da će to smanjiti plate. Venecuelanska vlada je, s druge strane, agresivno regrutovala imigrante iz istočne Evrope kako bi riješila nedostatak inženjera. Još milioni Kolumbijaca, kao i onih sa Bliskog istoka i Haitija, nastaviće da migriraju u Venecuelu do početka dvadeset prvog veka.

Prema Svjetskoj anketi o izbjeglicama 2008. koju je objavio američki Komitet za izbjeglice i imigrante, Venecuela je 252,200. godine smjestila 2007 kolumbijskih izbjeglica i tražilaca azila, uz 10,600 dodatnih tražitelja azila koji su ušli u Venecuelu. Vjeruje se da u zemlji ima između 500,000 i milion ilegalnih imigranata.

Procjenjuje se da autohtono stanovništvo zemlje čini oko 500 hiljada pojedinaca (2.8 posto od ukupnog broja), podijeljenih na 40 autohtonih naroda. Multietnička, multikulturalna i jezička priroda zemlje prepoznata je u Ustavu, koji sadrži poglavlje posvećeno pravima autohtonih naroda, koje je otvorilo prostor za njihovo političko učešće na nacionalnom i opštinskom nivou 1999. godine. Većina autohtoni narodi žive u osam država duž granica Venecuele s Brazilom, Gvajanom i Kolumbijom, a glavna plemena su Wayuu (zapad), Warao (istok), Yanomami (jug) i Pemon (jugoistok).

religija

Prema istraživanju iz 2011. (GIS XXI), 88 posto stanovništva su kršćani, pri čemu su većina rimokatolici (71 posto), a preostalih 17 posto protestanti, uglavnom evangelici (u Latinskoj Americi protestanti se obično nazivaju Evangelikos). Venecuelanci bez religije čine 8% stanovništva (ateisti čine 2%, dok agnostici ili ravnodušni 6%), dok druge religije čine skoro 3% stanovništva (1 posto njih je santerije).

U tom području živi malo, ali moćno muslimansko, budističko i jevrejsko stanovništvo. Više od 100,000 muslimana živi u državi Nueva Esparta, Punto Fijo i regiji Caracas, a većina je libanonskog i sirijskog porijekla. Više od 52,000 Venecuelanaca slijedi budizam. Budističku populaciju uglavnom čine Kinezi, Japanci i Korejci. Budistički centri se mogu naći u Karakasu, Maracaju, Meridi, Puerto Ordazu, San Felipeu i Valensiji. Jevrejska populacija u Venecueli broji oko 13,000 ljudi i uglavnom se nalazi u Karakasu.

Po telefonu

Venecuela ima međunarodni pozivni broj zemlje od 58, trocifreni pozivni broj (uključujući početnu '0' i telefonske brojeve od sedam cifara).

Pozivni brojevi koji počinju sa '04' – na primjer, 0412, 0414, 0416 – su za mobilne telefone, dok pozivni brojevi koji počinju sa '02' – na primjer, 0212 (Caracas), 0261 (Maracaibo) – su za fiksne telefone.

Većina nacije koristi jedan broj za hitne slučajeve 171 za policiju, hitnu pomoć i vatrogasce.

Format međunarodnog telefonskog broja Venecuele je +58 (pozivni broj bez '0')- (broj telefona)

• Za biranje drugog pozivnog broja: (pozivni broj koji počinje s '0')-(broj telefona)
• Za pozivanje druge zemlje: 00-(pozivni broj)-(pozivni broj)-(broj telefona)
• Upiti/informacije o imeniku (na španjolskom): 113
• Hitna pomoć za mobilne telefone: (na španskom): 911 (Movistar), 112 (Digitel), *1 (Movilnet)

Prepaid kartice, koje se ne mogu dopuniti, koriste se u javnim telefonskim govornicama i široko su dostupne u tržnim centrima, benzinskim stanicama i kioscima, između ostalog. Telefonske kutije preovlađuju u gradovima, ali ne primaju novčiće. Ogromnom većinom upravlja prethodni državni monopol, CANTV, ali nekim kutijama, posebno u ruralnim regijama, upravljaju Digitel ili Movistar. Prepaid kartice iz CANTV-a mogu se koristiti samo u njihovim kabinama.

Danas su sveprisutni 'komunikacijski centri' ili grupe telefonskih govornica postavljene unutar metro stanica, tržnih centara ili kao obična prodavnica na ulici, sve popularniji. Većinom ovih komunikacionih centara upravljaju CANTV ili Movistar, i oni pružaju jeftine telefonske pozive sa običnih telefona u udobnim kabinama sa sjedištima. Svi vaši pozivi se snimaju, a plaćate kada izađete iz radnje.

Mnogi ulični prodavci, poznati kao buhoneros, takođe pružaju telefonske pozive preko prenosivih (baziranih na antenama) fiksnih linija postavljenih na improvizovanim štandovima. Pozivi se naplaćuju po minutima.

Mobilni telefoni

Movilnet, podružnica CANTV-a, upravlja mobilnim uređajima koji počinju kodom 0416/0426 i koriste CDMA 800 MHz sistem i GSM/HSDPA 850 MHz. Telefónica Movistar, ranije Telcel, koristi i CDMA i GSM/HSDPA (GSM/HSDPA 850 MHz) i počinje sa 0414/0424. Digitel je još jedan GSM/HSDPA (GSM/HSDPA 900 MHz) mrežni provajder čiji brojevi telefona počinju sa 0412. Moguće je kupiti SIM karticu koja se plaća za Digitel GSM telefone, ali prvo morate osigurati da vaš telefon je otključan. Kada se kupi od ovlaštenog trgovca, plati-as-you-go Digitel kartica je odmah operativna. Kartica košta oko 20 VEF (novi bolivares). Kuponi za dopunu u vrijednosti od deset VEF. Tekstualna poruka košta 0.3 VEF kada se pošalje iz inostranstva. Imajte na umu da ne možete slati tekstualne poruke sa svog Movilnet telefona na bilo koju evropsku mrežu. Digitel telefon može poslati tekstualnu poruku na gotovo bilo koju evropsku mrežu (testirano), dok Movistar može poslati tekstualnu poruku na skoro svaku evropsku mrežu, ali nije toliko pouzdan kao Digitel u tu svrhu.

Svoj telefon možete koristiti kada putujete sa stranom SIM karticom. Za informacije o romingu do Venecuele, posjetite www.gsmworld.com ili kontaktirajte svog operatera. Za evropske korisnike, Movilnet i Movistar će trebati quad-band telefone, dok će Digitel prihvatiti bilo koji evropski telefon. Turisti iz drugih zemalja osim Evrope trebali bi provjeriti svoje telefone da vide da li su kompatibilni sa sljedećim opsezima.

Internet

Internet kafei, koji su često integrisani u pomenute 'komunikacijske centre', postaju sve rašireniji, pa čak i mali gradovi obično imaju barem jednu lokaciju sa više ili manje dobrim vezama.

Poštanski uredi

Državna poštanska služba Venecuele je spora, nepouzdana i rijetko se koristi. Iako je pošta malobrojna, one su i dalje najbolja opcija za slanje razglednica kući. Kurirske usluge kao što su MRW, Domesa i Zoom su najpopularnije za slanje unutar Venecuele. Oni gotovo uvijek osiguravaju isporuku sljedećeg dana.

Centralna banka Venecuele je zadužena za uspostavljanje monetarne politike za venecuelanski bolvar, koji se koristi kao valuta. Novac se uglavnom proizvodi na papiru i distribuira širom zemlje. Predsjednik Centralne banke Venecuele trenutno je Eudomar Tovar, koji također djeluje kao predstavnik zemlje u Međunarodnom monetarnom fondu. Prema Heritage Foundation i Wall Street Journalu, Venecuela ima najniža imovinska prava na svijetu, ocijenivši samo 5.0 na skali od 100; česta je eksproprijacija bez naknade. Venecuela ima tržišno zasnovanu mješovitu ekonomiju koju pokreće naftna industrija, koja čini otprilike trećinu BDP-a, preko 80% izvoza i više od polovine državnog prihoda. Godine 2009. BDP po glavi stanovnika ove zemlje iznosio je 13,000 američkih dolara, što je stavlja na 85. mjesto u svijetu. Venecuela se može pohvaliti najjeftinijim gorivom na svijetu jer je potrošačka cijena značajno subvencionirana.

Više od 60% deviznih rezervi Venecuele je u zlatu, što je osam puta više od prosjeka u regionu. Većina venecuelanskog zlata uskladištenog u inostranstvu nalazi se u Londonu. 25. novembra 2011. prva od 11 milijardi američkih dolara vraćenih zlatnih poluga sletjela je u Karakas; Chávez je opisao repatrijaciju zlata kao "suvereni" potez koji bi pomogao u zaštiti deviznih rezervi zemlje od nestabilnosti u SAD-u i Evropi. Međutim, vladine akcije su brzo iscrpile ovo repatrirano zlato, pa je 2013. godine vlada bila primorana da doda dolarske rezerve državnih preduzeća onima nacionalne banke kako bi umirila tržište stranih obveznica.

U 2006. godini proizvodnja je generirala 17 posto BDP-a. Venecuela proizvodi i izvozi tešku industrijsku robu kao što su čelik, aluminij i cement, a proizvodnja je centrirana u Ciudad Guayani, u blizini brane Guri, jedne od najvećih na svijetu i izvora oko tri četvrtine energije Venecuele. Druga značajna proizvodnja uključuje elektroniku i automobile, kao i pića i potrošni materijal. Poljoprivreda u Venecueli čini oko 3% BDP-a, 10% radne snage i najmanje četvrtinu geografskog područja Venecuele. Venecuela izvozi žitarice, kukuruz, ribu, tropsko voće, kafu, goveda i svinje. Naciji nedostaje samodovoljnost u većini poljoprivrednih sektora. Ukupna potrošnja hrane u 2012. godini premašila je 26 miliona metričkih tona, što predstavlja povećanje od 94.8 posto u odnosu na 2003. godinu.

Venecuela je bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika nafte od otkrića nafte početkom dvadesetog stoljeća, a članica je i osnivač OPEC-a. Ranije kao nerazvijeni izvoznik poljoprivrednih proizvoda kao što su kafa i kakao, nafta je brzo postala dominantna u izvozu i vladinim prihodima. Prezasićenost naftom iz 1980-ih rezultirala je krizom vanjskog duga i dugotrajnom ekonomskom katastrofom, s inflacijom koja je dostigla vrhunac od 100% 1996. godine, a stopa siromaštva porasla je na 66 posto 1995. godine, dok je (do 1998.) BDP po glavi stanovnika pao na nivo od 1963, što je za trećinu manje u odnosu na maksimum iz 1978. godine. U 1990-im, Venecuela je također imala tešku finansijsku krizu 1994. godine.

Oporavak cijena nafte nakon 2001. ojačao je venecuelansku ekonomiju i omogućio socijalnu potrošnju. Venecuela je prvobitno postigla napredak u društvenom razvoju 2000-ih, posebno u sektorima kao što su zdravstvo, obrazovanje i siromaštvo, zahvaljujući društvenim inicijativama kao što su Bolivarske misije. Mnoge društvene inicijative Chaveza i njegove administracije bile su inspirisane Milenijumskim razvojnim ciljevima, skupom od osam ciljeva oko kojih su se dogovorile Venecuela i 188 drugih zemalja u septembru 2000. Održivost bolivarskih misija dovedena je u pitanje zbog prevelikog trošenja bolivarske države na javno radi i zato što Chávezova vlada nije štedjela sredstva za buduće ekonomske poteškoće kao druge zemlje OPEC-a; sa ekonomskim pitanjima i porastom siromaštva kao rezultat njihove politike 2010-ih. Administracija Huga Čaveza uvela je valutna ograničenja 2003. godine, nakon depresijacije valute zbog bekstva kapitala. To je rezultiralo uspostavljanjem paralelnog tržišta dolara u godinama koje su uslijedile.

Posledice globalne finansijske krize 2008. godine dovele su do novog ekonomskog pada. Uprkos spornim statistikama koje je dala venecuelanska vlada, a koji ukazuju na to da je nacija prepolovila pothranjenost kao odgovor na jedan od Milenijumskih razvojnih ciljeva UN-a, u Venecueli je počeo da se razvija nestašica osnovnih roba, a pothranjenost je počela da raste. Venecuela je depresirala svoju valutu početkom 2013. kao rezultat sve veće nestašice u zemlji. Nedostaci su uključivali, a mogu i dalje uključivati, osnovne potrepštine kao što su toaletni papir, mlijeko i pšenica. Strah od nestašice toalet papira bio je toliko intenzivan da je vlada zaplijenila fabriku toalet papira i održavala pripreme za nacionalizaciju drugih industrijskih elemenata kao što je dostava hrane. Kreditni rejting Venecuele je takođe mnogo puta snižen 2013. godine kao rezultat akcija predsjednika Nicolása Madura. Jedan od njegovih izbora bio je da natjera trgovine i skladišta da prodaju svu svoju robu, što je rezultiralo još većim nestašicama u budućnosti. Većina agencija za ocjenjivanje obveznica također je dodijelila negativnu ocjenu Venecueli.

Državljanima sljedećih zemalja nije potrebna viza za posjetu Venecueli do 90 dana iz turističkih razloga (umjesto toga će biti data turistička karta): Argentina, Australija, Austrija, Barbados, Belgija, Belize, Brazil, Bugarska, Kanada, Čile , Kostarika, Danska, Dominika, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Grenada, Hong Kong, Island, Iran (maks. 15 dana), Irska, Italija, Jamajka, Japan, Koreja (Južna), Litvanija, Lihtenštajn, Luksemburg, Malezija, Meksiko, Monako, Holandija, Holandski Antili, Nevis, Novi Zeland, br. Poslovni putnici skoro uvek moraju da dobiju vizu pre ulaska u zemlju.

Putnici u Karakasu prolaze kroz imigraciju u novouređenoj sali za dolaske prije nego što pređu na preuzimanje prtljaga. Službenici će pregledati vaš pasoš i mogu vas ispitati. Ako se carinik ili bilo ko drugi raspita o vašoj posjeti, recite im da ste tu samo zbog turizma. Prije predaje poreskog formulara carinskim organima, morate uskladiti oznaku prtljage na vašoj avio karti sa bar kodom na vašoj torbi prilikom preuzimanja prtljaga.

Mnogi ljudi bi vam mogli prići nakon vašeg dolaska, nudeći vam pomoć da pronađete taksi ili zamijenite novac. Bolje je da se ne družite ni sa kim ko vam prilazi. Čak i zaposleni na aerodromu sa važećom identifikacijom mogu pokušati da vas upute na različite dijelove aerodroma gdje možete zamijeniti novac na crnom tržištu. Uvek se dogovorite oko cene pre nego što uđete u taksi sa aerodroma i unajmite taksi samo sa zvaničnim žutim ovalnim pečatom.

Međunarodni aerodrom Simon Bolivar (također poznat kao aerodrom Maiquetia), (IATA: CCS), primarni je međunarodni aerodrom u državi Vargas. Udaljen je oko 30 minuta vožnje od Karakasa. Tokom dana autobusi polaze iz Centralnog parka i autobuske stanice Avenida Lecuna, koja se nalazi pored Calle del Sur. Autobusi voze od 7 do 6 sati i koštaju 40 BsF po osobi. Taksi sa aerodroma košta Bs. 300,000 (350 BsF) / 7 USD (zvanični kurs valute) i 5 USD (nezvanični kurs) tokom dana, i Bs. 400,000 (400 BsF) / 8 USD (zvanični kurs) i 5,7 USD (nezvanični kurs) noću. Dostupni su međunarodni letovi za Maracaibo, Porlamar i Valenciju, iako su opcije ograničene.

Iz Sjedinjenih Država i većine velikih europskih gradova možete putovati bez prestanka.

United Airlines ima dnevne letove od Caracasa do Houstona i sedmične letove od Caracasa do Newarka (sezonski). American Airlines ima dnevne letove iz Majamija, Portorika, Dalasa i New Yorka JFK. Delta Airlines obavlja dnevne usluge iz Atlante. Četiri puta sedmično, Air Canada nudi direktan let iz Toronta.

Dostupni su direktni letovi iz Pariza (Air France), Rima i Milana (Alitalia), Madrida (Iberia, Air Europa, CONVIASA, Santa Barbara), Tenerifa (Santa Barbara), Santiaga de Compostele (Air Europa -sezonska usluga-), Frankfurta (Lufthansa), te Lisabon i Porto (Lufthansa) (TAP).

Letove za ostatak Centralne i Južne Amerike pružaju Aeropostal, CONVIASA, Avianca, Copa Airlines, Lloyd, LAN i Aerolneas Argentinas.

Copa Airlines ima dnevne letove iz Caracasa, Maracaiba i Valencije za Panamu, sa linijama za ostatak Južne Amerike, Centralne Amerike i Sjedinjenih Država.

American Airlines svakodnevno obavlja letove od Maracaiba do Sjedinjenih Država.

Aerodromska taksa za polaske u inostranstvo (na aerodromu Maiquetia) iznosi Bs. 137.00 / US$53.49 (zvanični kurs valute) i US$23 (nezvanični kurs), dok je naknada za polazak Bs. 46 / 21.4 USD (zvanični kurs) i 9.2 USD (nezvanični kurs) (nezvanični kurs). Ove takse se plaćaju na aerodromu, uprkos činjenici da ih mnoge avio karte uključuju. Samo American Airlines sada može uključiti aerodromsku taksu u cijenu karte. Sve druge strane avio-kompanije nisu u mogućnosti da uključe ovaj porez u cijene svojih karata.

Kada napuštate Venecuelu, dobra je ideja imati najmanje 50.00 USD pri ruci. Ako troškovi porastu, ili ste primorani da platite i aerodromsku i izlaznu taksu, možete otići u glavni lobi, gdje bi mnogi trgovci rado zamijenili pedeset dolara za 250 bolivares fuertes, dovoljno da pokriju račun. Ako nemate gotovinu, možete zatražiti od osoblja Air Canada da naplati vašu kreditnu karticu i da vam da gotovinu za plaćanje aerodromske takse. Kada koristite ovaj pristup, zatražite 'efectivo'.

Aerodromska taksa za domaće letove (na aerodromu Maiquetia) iznosi Bs. 23. (BsF. 23) Glavne domaće avio kompanije u Venecueli uključuju Aeropostal Alas de Venecuela, Santa Barbara Airlines, Avior Airlines, Conviasa i Aserca Airlines.

Venecuela ima putne veze sa Kolumbijom i Brazilom. Putni prijelaz za Brazil, nedaleko od graničnog grada Santa Elena de Uairén, je prilično udaljen od većine turističkih atrakcija u Venecueli i stoga nije popularna ulazna tačka. Granične procedure su stroge, a svi posjetioci koji dolaze iz Boa Viste moraju dobiti vizu. Konzulat Venecuele nalazi se na Av Benjamin Constant u Boa Visti.

Primarna veza Venecuele sa Kolumbijom ide od Ccute do pograničnog grada San Antonio del Táchira, koji je otprilike 50 kilometara udaljen od užurbane andske metropole San Cristóbal. Za jednodnevni izlet u Ccutu nije potrebna viza, ali su granične procedure vrlo stroge, uz brojne inspekcije. Posjetitelji se pozivaju da brzo putuju pograničnim područjem jer to može biti opasno. JULI 2012: Granične restrikcije su sada mnogo opuštenije i nisam bio zaustavljen niti pretresen na mom putovanju od Venecuele do Kolumbije.

Moguće je uzeti lokalni autobus direktno od San Cristobala do Cucute za 25 BSF (taksi košta 250 BSF), ali imajte na umu da lokalno stanovništvo ne mora imati pečat u pasošu, a autobus vas neće čekati dok vi prolaze kroz migracijske formalnosti. Ako krećete iz Venecuele cestom od San Antonija do Cucute, morate platiti nezgodnu izlaznu taksu od BSF 90, tako da nemojte mijenjati sve svoje bolivare u Venecueli. U stvari, u Cucuti ćete dobiti niže cijene. (Trenutno 1 bolivar vrijedi 195 pezosa.)

Putnici koji posjećuju Venecuelu moraju ponijeti identifikaciju. Na brojnim rutama postoje vojni kontrolni punktovi, pa neka vam pasoš bude dostupan ako putujete vozilom ili autobusom; poželjno je da nosite fotokopiju pasoša u boji. Ako vam je pasoš ukraden, to će olakšati rad s vašim lokalnim konzulatom. Vojno prisustvo je kontinuirano, iako rijetko predstavlja izvor brige. S obzirom na to, postoje krive vlasti. Kada se, na primjer, traži droga u vašoj stvari, dobra je ideja da pažljivo pazite na to. Vojnik Guardia Nacional (Nacionalne garde) može proizvoditi drogu kako bi iznudio mito ili ukrao robu. Kazne za upotrebu droge su oštre, a težina dokaza je na optuženom; policija takođe može tražiti mito koristeći istu taktiku.

Venecueli nedostaje nacionalna željeznička infrastruktura, ostavljajući tri alternative za putovanja širom zemlje: iznajmljivanje automobila, autobuse i automobile za iznajmljivanje. Venecuelanski vozači su obično agresivni i ravnodušni prema saobraćajnim zakonima. Venecuelanski saobraćaj je užasan; vozači su neprijateljski raspoloženi i svi žele da budu prvi. Kao rezultat toga, iznajmljivanje vozila se općenito ne savjetuje. Niska cijena benzina, s druge strane, čini ovo vrlo isplativim izborom. Osiguranje će biti najskuplji aspekt iznajmljivanja vozila. Cijena bezolovnog benzina od 95 oktana je 0.097 BsF/litar, ili otprilike 0.022 USD/litar na službenoj mjenjači. Oko 0.09 dolara po galonu.

Ne potcjenjujte potpuni haos koji predstavlja venecuelanski promet. Često zanemareni putni propisi zahtijevaju da vozite desnom stranom, osim ako ne pretičete, i da prepustite vozilima koja se približavaju kružnom toku. Na međugradskim putevima, vozači redovno prelaze 160 km/h (100 mph). Zakoni o sigurnosnim pojasevima koji zahtijevaju da ih putnici u vozilu nose ne poštuju se uvijek.

Saobraćajna signalizacija se često zanemaruje, posebno noću, ne zbog nedostatka strpljenja, već zato što vozači ne žele da zaustave svoje vozilo iz straha da će biti ukradeni.

Budite oprezni da se motocikli (moto taksiji) ponekad mogu vidjeti kako prevoze do pet putnika, obično bez kaciga, što povećava opasnosti na putu.

Kada se približavate pješačkom prijelazu u Venecueli, imajte na umu da pješaci nemaju prednost kao u Sjedinjenim Državama i mnogim evropskim zemljama. Ako usporite ili se zaustavite na pješačkom prijelazu kako biste omogućili pješaku da pređe, možete se sudariti s neopreznim vozačem.

Autobusni sistem je velik i pristupačne cijene (djelomično zbog niske cijene plina). Autobuski terminali su prepuni, ali općenito je jednostavno locirati autobus za bilo koji veliki grad koji će krenuti u kratkom vremenskom periodu. Kratke vožnje autobusom (2 sata) mogu koštati 30 BsF (30.000 Bs) (otprilike 7 USD po zvaničnoj menjači i 3 USD po nezvaničnom kursu), dok ekstremno duge vožnje autobusom (9 sati) mogu koštati 100 BsF do 150 BsF po osobi ( otprilike 23 USD ili 35 USD po službenoj razmjeni ili 10 USD i 11 USD po nezvaničnom kursu). Veći autobusi su obično klimatizovani. U stvari, često su previše klimatizovane, pa ponesite ćebe sa sobom. Autobusi su brz i jednostavan način putovanja širom zemlje. Međutim, zbog pojave krađa autobusa u oba grada i na autoputevima, potrebno je održavati odgovarajuću sigurnosnu svijest. Kako biste bili sigurni da nijedan putnik ne nosi oružje bilo koje vrste, odaberite autobuske rute koje koriste detektor metala i provjeru torbe.

Ako više volite da idete autobusom, 'Aeroexpresos Ejecutivos' je odličan izbor; imaju svoj terminal u stambenoj četvrti Caracasa (Chacao, Bello Campo) ( [www] ), a prtljag se provjerava u autobusima (kao na aerodromu). Vozila su čista, sigurna i dobro održavana, a vozači su naučeni da voze u granicama brzine (na venecuelanskim autoputevima ima mnogo nesreća u redovnim autobusima, od kojih je većina uzrokovana brzinom na loše održavanim cestama). Oni koštaju više od normalnog autobusa, ali su još uvijek jeftini prema američkim/evropskim standardima. Možete platiti kreditnom karticom i kupiti karte putem telefona. Aeroexpressos nudi nešto skuplje alternative za mnoge dugačke rute, uključujući polu-kamska sedišta, stolice koje se više zavaljuju i udobnije spavanje na noćnim letovima.

Autobusi možda neće saobraćati redovno u malim zajednicama. U takvim situacijama mogu se koristiti automobili za iznajmljivanje, često poznati kao “por puestos”. Obično su to stari i dotrajali automobili, ali su jeftini. Oni su skuplji od autobusa, obično koštaju 40 BsF po putniku za jednosatno ili dvosatno putovanje (oko 9 USD službeno i 5 USD nezvanično). Najveći problem je što obično čekaju da imaju puno vozilo (4 ili 5 osoba) prije nego što krenu na put. Ako želite odmah otići, vozač bi vas obično pokušao uvjeriti da platite dodatne putnike. Međutim, vozila su popularna i obično ne morate dugo čekati da se automobil napuni. Por puestos se razlikuju po znakovima koji prikazuju nazive ulica ili lokacija kroz koje obično putuju ili se zaustavljaju. Treba izbjegavati samo putovanje u por puesto, kao i 'pirate', neautentične, neovlaštene taksije koji mogu pokušati opljačkati turiste.

U gradovima se često koriste taksi vozila. Taksiji su najskuplji način prijevoza, iako su još uvijek jeftiniji od svojih sjevernoameričkih ili europskih kolega. Putovanje preko grada često košta između 20 i 120 BsF. (u zavisnosti od grada). Taksiji nemaju brojila i noću će naplaćivati ​​veću cijenu. Ovo je tipično za Venecuelu; ipak, budući da su sve cijene u venecuelanskoj ekonomiji varijabilne, dobra je ideja unaprijed dogovoriti cijenu putovanja. Napojnica nije predviđena niti potrebna. Vozač smatra da je napojnica dio naknade koju naplaćuje i uključit će je u svoje pregovore.

Lokalni autobusi su dostupni i uglavnom povezuju stanicu sa centrom grada. Obično koštaju između 2 i 4 BsF, ovisno o gradu. Autobuske rute su generalno misterija za neiskusne, ali možete pokušati da pročitate simbole na prozorima (koji idu na —- dolaze od).

Karakas se može pohvaliti čistim, savremenim i pristupačnim metro sistemom koji se trenutno proširuje. Džeparenje je uobičajeno u metrou, dok su oružane pljačke gotovo nezapamćene. Tipično, delikventi će pokušati da odvuku pažnju putnika prije nego što drugi član bande ukloni novčanik ili torbu u odgovarajuće vrijeme. Bolje je da svoju prtljagu držite ispred sebe i izbjegavajte nepozvan kontakt očima s drugima.

Venecuela je privlačna nacija za istraživanje automobilom zbog svoje široke mreže puteva (oko 82,000 km) i povijesno jeftinih cijena benzina.

Mnogi putevi su u odličnom stanju, ali postoje i makadamski i zemljani putevi kojima je potrebno terensko vozilo, posebno tokom kišne sezone, koja traje od maja do oktobra. Zbog toga je bitno putovati sa pristojnom mapom puta (npr. Laminirana karta Berndtson & Berndtson Venecuele) i biti potpuno informisan o udaljenostima, uslovima na putu i predviđenom vremenu putovanja. Cochera andina web stranica pruža informacije o otprilike 120 ruta širom zemlje.

Možete iznajmiti vozilo za 20 do 50 dolara po danu, uključujući osiguranje i pravnu odgovornost. Ovo može dovesti do toga da preispitate iznajmljivanje vozila, posebno zato što iznajmljivanje automobila sa vozačem obično košta isto.

Gorivo košta 0.097 Bs/litar, što je ekvivalentno 0.022 US$/litar – 0.09 US$/galon – 0.03 €/litar (po zvaničnim cijenama) i 0.01 US$/litar – 0.045 US$/galon – 0.013 €/litar. U većim gradovima postoji mnogo benzinskih pumpi. Napunite rezervoar prije odlaska u udaljene regije ili ponesite rezervni kanister sa sobom. U planinskim predelima, potrošnja gasa često prelazi 15 litara na 100 kilometara.

Za vožnju u Venecueli morate imati međunarodnu vozačku dozvolu. Tokom redovnih inspekcija, policija često može zatražiti dozvolu, kao i broj rama ili motora. Generalno, saobraćajni propisi su u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, nemojte podcijeniti potpuni haos koji predstavlja venecuelanski promet. Kada vozite u Venecueli, budite oprezni.

Saobraćajni propisi koji se često zanemaruju zahtijevaju od vas da vozite desnom stranom osim ako ne pretječete i da popustite saobraćaju u kružnom toku. Iako je ograničenje brzine van grada 80 km/h i 60 km/h unutar grada (50 km/h noću), lokalni vozači redovno prelaze 160 km/h (100 mph) na međudržavnim putevima. Zakon nalaže putnicima u vozilu da vežu pojaseve tokom vožnje, što se često zanemaruje. Kada zaglavite u saobraćaju, drugi automobili će stalno pokušavati da vas prođu. Također, imajte na umu da motori povremeno mogu prevoziti do pet osoba bez kaciga. Pazite noću: putevi, vozila i bicikli često imaju malo ili nimalo osvjetljenja. Također je vrijedno napomenuti da čak i “odlični” putevi mogu sadržavati neočekivano duboke rupe. Iz tog razloga, kao ni iz sigurnosnih razloga općenito, ne preporučuje se međugradska putovanja u noćnim satima.

Samo na glavnim rutama naći ćete dobru signalizaciju. Slijede primjeri uobičajenih i vitalnih putokaza:

• Ande
  Ovo područje, koje uključuje države Merida, Táchira i Trujillo, je planinsko i lijepo.
• Karipski Otoci
  Ovdje se mogu naći mnoge od najljepših plaža, jer postoji oko 600 otoka ili manjih formacija.
• središnji
  Od Karakasa i susjednih gradića Miranda i Vargas do država Aragua i Carabobo, najnaseljenija regija Venecuele može se pohvaliti odličnim plažama i velikim gradovima.
• Gvajana
  Ogromna i uglavnom nenaseljena regija južno od rijeke Orinoko, koja čini otprilike polovinu nacionalne teritorije Venecuele, sadrži kišnu šumu u Amazonasu, visoke planine u državama Gran Sabana i Bolivar i ravne močvare koje se protežu u delti Orinoka.
• Ravnice
  Države Apure, Barinas, Cojedes, Guárico i Portuguesa sastoje se od prostranih širokih ravnica koje su dom za stočarstvo i veličanstvene divlje životinje.
• sjeveroistok
  Prekrasne nenaseljene plaže u blizini Anzoáteguija i Sucrea, kao i brda i pećine u državi Monagas.
• Sjeverozapad
  Sjeverozapad, koji je bogat naftom iz države Zulia, također ima dodatne plaže u Falconu i prekrasan poljoprivredni pejzaž u Yaracuyu i Lari.

• Caracas – Kao glavni i najveći grad Venecuele, Karakas se smatra jednim od najkozmopolitnijih i najsavremenijih gradova u Južnoj Americi. Postoje mnoge lokacije za istraživanje, uključujući pozorišta, trgovačke centre, muzeje, umjetničke galerije, parkove, dobro očuvanu kolonijalnu arhitekturu, pa čak i gurmanske restorane.
• Coro – prva prijestolnica Venecuele i grad bogate kolonijalne arhitekture, prepoznatljivog prirodnog krajolika i turističke privlačnosti. Njegov istorijski centar je proglašen za kulturnu baštinu.
• Ciudad Bolivar – Polazna tačka za letove za Angel Falls, kao i zgodan presjedanje u Brazilu.
• Ciudad Guayana – Najorganizovaniji grad u Venecueli i primarni ulaz u deltu Orinoka i Gran Sabana, dominira teška industrija. Lokalno stanovništvo ga i dalje naziva Puerto Ordaz ili San Félix.
• Maracaibo – Maracaibo je druga najveća metropola Venecuele, suha i nafta.
• Maracay – Nekada glavni grad Venecuele, u njemu se sada nalazi glavna vojna postaja zemlje.
• Mérida – Merida je prekrasan univerzitetski grad u visoravni Anda poznat po svojim aktivnostima na otvorenom.
• Puerto La Cruz – Ovo je mjesto na koje možete doći ako želite vidjeti plaže istočne Venecuele.
• San Cristóbal – San Cristóbal je zelen, užurban grad na kolumbijskoj granici u planinama Anda.

• Angel Falls
• Nacionalni park Canaima
• Choroni
• Arhipelag Los Roques
• Ostrvo Margarita
• Mochima
• Maroko
• Sinamaica Lagoon
• Ravnice
• Los Roques
• Delta Orinoka
• La Gran Sabana

Postoji pristojan izbor hotela sa 5 zvezdica u Karakasu, ali su obično skupi. U drugim turističkim područjima Venecuele, posadas (kuće za goste ili prenoćišta s doručkom) su općenito najbolji izbor, svaki sa svojim jedinstvenim stilom i obično pruža doručak ili večeru po želji. Cijena i kvaliteta posadas mogu značajno varirati. Omladinski domovi su deficitarni.

Imajte na umu da mnogi hotelski kreveti (obično do srednjeg nivoa) nisu ništa drugo do madraci na betonskim pločama koje oponašaju opruge. Možda vam neće biti najudobnije, ovisno o vašim navikama spavanja. Nešto o čemu treba razmišljati dok tražite hotel za boravak.

Arepas, koje su debele kukuruzne tortilje izlomljene i punjene raznim sastojcima, klasičan su venecuelanski obrok. Reina pepiada (salata od iseckane piletine sa avokadom) i domino su najpoznatije varijante (punjene crnim pasuljem i iseckanim belim sirom). Hallacas (domaći tamale Venecuele, sa svinjetinom, maslinama, grožđicama uvaljanim u kukuruzno brašno i umotanim u listove trputca da se kuha na pari) su tradicionalno božićno jelo. Cachapas (kukuruzne palačinke često prekrivene slanim sirom poznatim kao "telita" ili "queso de mano"), empanadas (slana peciva) i sveprisutni "perros calientes" (hot-dogovi) su popularna ulična hrana. Sporo ručavanje uključuje odlične riblje večere i supu od škampa poznatu kao "cazuela de mariscos".

Tipični venecuelanski obrok je pabellón, koji se sastoji od pirinča, crnog pasulja i govedine sa prženim kriškama trputca sa strane. Gore navedena jela poznata su kao “comida criolla” ili kreolska kuhinja.

Venecuela je glavni proizvođač visokokvalitetnih zrna kakaa, a venecuelanska čokolada može biti ukusna. Brend El Rey poznat je po visokoj kvaliteti.

Venecuelanska piva mogu izgledati lagana i vodenasta za određene ukuse, posebno za one koji vole jača i složenija piva. Polar je najpopularniji brend piva, a dolazi u niskokaloričnoj formi (Polar Light), laganoj verziji (Polar Ice) i premium verziji (Solera). Ostala piva dostupna širom zemlje uključuju Zulia i Regional. Viski je izuzetno popularan među Venezeulcima, posebno u posebnim prilikama. Venecuelanski rum je obično crn i visokog kvaliteta. Među najboljima je brend Santa Terese “1796”. To je rum iz Solere. Pampero “caballito frenado” i Cacique su još dva poznata brenda ruma.

Venecuelanci su veliki pijanci koji često piju kutiju piva prije doručka tokom prazničnih dana, da bi nakon noći popili flašu ruma ili viskija.

“Chicha Andina”, popularno bezalkoholno piće pripremljeno od pirinčanog ili kukuruznog brašna, popularno je bezalkoholno piće.

Malta, ponekad poznata kao Maltin, je bezalkoholno gazirano piće od slada koje se prodaje uz konvencionalna bezalkoholna pića. Takođe ga proizvodi i Polar biznis.

Venecuelanska kafa je ukusna, ali svakako zatražite pravu kafu (mašinski napravljenu, 'de la maquina'), u suprotnom možete dobiti 'negrito' ili 'guayoyo', što može varirati od slabe filter kafe do mirisa na kafu smeđa voda.

Valuta Venecuele je Bolivar Fuerte (BsF), koji je zamijenio prethodni bolivar 1. januara 2008. po kursu 1:1 BsF prema starim 1000 Bs.

Bolivari se ne mogu lako konvertibilni u zemlji ili van zemlje zbog strogih valutnih ograničenja koja su na snazi ​​od 2003. Zvanični kurs je sada 10 BsF za američki dolar (obezbeđuju banke i nekoliko menjačnica), ali postoji cvetajuće paralelno tržište koji trguje po višim stopama. Ove nezvanične stope variraju kao odgovor na opštu potražnju za valutom, inflaciju i političke nemire. Na „paralelnom tržištu“ postoje tri kursa: turistički, crno tržište (malo viši, ali opasno i neprijatno) i brokersko posredovanje u obveznicama (visoki iznosi u državnim obveznicama, kada se prodaju). Najviša, koja se pojavljuje kao referenca na određenim internet stranicama, je stopa državnih obveznica u dolarima, koja je nedostupna osim ako ne kupite hiljade dolara državnih obveznica preko venecuelanske brokerske kompanije. To je ono što određuje crno tržište i turističke cijene. Crno tržište treba izbjegavati osim ako niste sigurni u poštenje pojedinaca koji mijenjaju vaš novac. Oni mogu biti prevaranti, kriminalci ili čak policajci koji se maskiraju u trgovce. Turistička stopa, koju obično daju pojedinci višeg nivoa u turističkom sektoru, je najsigurnija paralelna razmjena (upravnici hotela, vlasnici posada, itd.). Cijene variraju u cijeloj Venecueli i iz sedmice u sedmicu. Turistička stopa se rijetko mijenja tokom vremena. Nakon što se promijenite, nećete moći vratiti u eure ili dolare osim ako turistički operater koji vam ga je zamijenio nije dovoljno ljubazan da to vrati.

U januaru 2013. turistička stopa je bila približno 16 BsF za dolar i 20 BsF za euro. Na dan 27. januara 2014. godine, kurs SICAD-a, koji je utvrđen 24. decembra 2013. godine, iznosio je 11,29 BsF. po američkom dolaru; do 25. marta 2014, novi kurs poznat kao SICAD 2, porastao je na tada ogromnih 54,8 BsF. po američkim dolarima. Do kraja 2016. godine, sa zvaničnim kursom koji je ostao na 10 BsF po američkom dolaru, valuta se neformalno trgovala na 4000 BsF za dolar i brzo je opadala, gubeći više od polovine svoje vrijednosti u jednom mjesecu. Hrana i osnovni proizvodi su u ograničenim količinama u prodavnicama, a mnogi neophodni lekovi postaju nedostupni.

Trenutne paralelne tržišne stope dostupne su ovdje. (Čini se da je zabranjeno u Venecueli; koristite proxy server ili samo potražite “dolar paralelo”). Venecuelanska valuta se također prodaje na eBayu izvan Venecuele po različitim cijenama između paralelnog kursa na crnom tržištu i službenog kursa vlade, i promovira se kao kolekcionarski predmet, a ne kao putni novac. Kupovinom prije odlaska dobit ćete nešto novca za potrošnju dok ne pronađete osobu od povjerenja koja će pretvoriti novac u Venecueli. Jaz između crnog tržišta i zvaničnih kurseva državne valute je ogroman.

Visa i MasterCard su uobičajeno prihvaćene, dok se American Express i Diners Club često prihvataju u vrhunskim restoranima, hotelima i trgovačkim centrima. Prije obrade kupovine kreditnom karticom, trgovci uvijek traže identifikaciju (pasoš će biti dovoljan). Bankomati se mogu naći širom zemlje. Daju samo bolivare po zvaničnom kursu od 4.3. Maestro debitne kartice su najšire prihvaćene, ali Visa debitne kartice se često odbijaju jer su „prevara sa naknadama“ za prodavce (pojavljuje se kao „debitna“ za kupca i „kreditna“ za prodavca), a neki bankomati takođe zahtevaju posljednje dvije cifre venecuelanskih ličnih brojeva kao dodatnu sigurnosnu mjeru, što uzrokuje probleme strancima koji nemaju matični broj vezan za njihov bankovni račun.

Budući da mnogi trgovci, posebno taksisti, rijetko imaju sitniš, bolje je nositi male novčiće nego velike novčanice. Davanje napojnice taksistima je neobično i može izgledati čudno. Budite oprezni sa taksistima, jer skoro svi hvataju posetioce, posebno na putu od aerodroma do Karakasa. Koristite samo službene aerodromske taksije (crne Ford Explorere sa automatom unutar aerodroma). Kupite kartu tamo, prvo provjerite cijenu na osnovu odredišta prikazanog na šalteru, umjesto da odmah pitate blagajnika ili taksiste. Možete se dogovoriti i za preuzimanje sa aerodroma, ali će to biti skuplje (uglavnom luksuzni hoteli). Možete koristiti “Teletaxi” u Karakasu za sigurnu taksi uslugu, koju možete zakazati telefonom (0212-9534040). Prije naručivanja usluge nazovite i raspitajte se o cijeni.

Napojnice su obično niske u restoranima. Ako je uključena naknada za uslugu od 10%, može se ostaviti neka dodatna sitnica povrh iznosa, ili ako nije uključena, uobičajena je napojnica od 10%.

Viseće mreže i rukotvorine od tamnog drveta, kao i blještavo oslikane statuete krupnih dama, mogu se naći širom Venecuele. Neki regioni, kao što je država Falcon, imaju dugu istoriju proizvodnje visokokvalitetne glazirane keramike.

• 1. januar: Nova godina
• 14. januar: Praznik Božanskih pastira
• 12. februar: Dan mladosti
• 20. februar: Dan Federacije
• 21. mart: godišnjica ukidanja ropstva
• 19. april: Dan pokreta nezavisnosti
• 5. jul: Dan nezavisnosti
• 24. jul: Rođen Simón Bolivar
• 8. septembar: Rođenje Djevice Marije i blagdani Bogorodice del Valle i Gospe od Coromoto
• 12. oktobar: Dan autohtonog otpora
• 8. decembar: Dan bezgrešnog začeća i lojalnosti
• 25. decembar: Božić

Većina Venecuelanaca nije zabrinuta za rasne probleme jer se bijelci ili kreolci miješaju s domorodačkim i afro-Venecuelancima u svakodnevnom životu (obrazovanje, život, politika, brak). Kao rezultat toga, izraz „crnac“ može se koristiti nezavisno od toga ko ga izgovara ili koga se na ovaj način spominje. Izrazi kao što su "negrito" ili "mi negro" često se koriste kao izrazi naklonosti. Možda ćete čuti da neko zove damu "crnja", bez obzira na njenu boju. Općenito, Afro-Venecuelanci to ne smatraju uvredljivim jer su riječi samo varijante španskog izraza za „crno“. Slično tome, nemojte se uznemiriti ako vas neko nazove “flaco” (tanak) ili “gordo” (debeo), jer se oba izraza koriste prilično opušteno i često kao ljubazan pozdrav.

Većina Venecuelanaca ne vidi razliku između Britanaca, Amerikanaca ili Evropljana. Kao rezultat toga, čak i ako ste Rus, možete očekivati ​​da ćete biti nazvani „gringo“. Ne dozvolite da vam ovo smeta kao negovorniku španjolskog jezika.

Venecuelanci, poput Kolumbijaca, Nikaragvaca i Panamaca, imaju smiješnu metodu da pokažu na stvari napućenim usnama i podižući bradu, tako da nemojte očekivati ​​da će vam ljudi pušiti poljupce kada tražite put.

Još jedna važna stvar koju treba zapamtiti je da je venecuelansko društvo duboko podijeljeno između "Chavistas" (one koji podržavaju predsjednika Chaveza) i "Anti-Chavistas" (one koji mu se protive), tako da se snažno savjetuje da se ne raspravlja o njemu i/ili njegovoj politici. osim ako niste sigurni na kojoj su strani vaši prijatelji iz Venecuele.

Venecuelanska kultura je lonac za topljenje koji se sastoji uglavnom od tri različite porodice: autohtone, afričke i španske. Prve dvije civilizacije su dalje podijeljene na osnovu plemena. Akulturacija i asimilacija, karakteristična za kulturni sinkretizam, rezultirala je današnjom venecuelanskom kulturom, koja je po mnogo čemu slična ostatku Latinske Amerike, uprkos značajnim varijacijama zbog prirodnog okruženja.

Autohtoni utjecaj ograničen je na nekoliko leksičkih i gastronomskih pojmova, kao i na brojna imena mjesta. Afrički uticaj se takođe može videti u muzičkim instrumentima kao što je bubanj. Španski uticaj je bio snažan (zahvaljujući procesu kolonizacije i društveno-ekonomskom sistemu koji je uspostavio) i dolazio je uglavnom iz oblasti Andaluzije i Ekstremadure, koje su bile porijeklo većine imigranata na Karibima tokom kolonijalnog perioda. Zgrade, muzika, katolička vjera i jezik su primjeri ovoga.

Borbe bikova i neki aspekti kuhinje su pod velikim uticajem španske kulture. U devetnaestom veku, Venecuela je dodatno ojačana raznim tokovima indijskog i evropskog nasleđa, posebno iz Francuske. U najnovijoj fazi, ulje američke provenijencije i simptomi nove španjolske, talijanske i portugalske imigracije dodali su ionako raznolik kulturni mozaik u ključnim gradovima i područjima. Na primjer, utjecaj ukusa bejzbola, brze hrane u američkom stilu i suvremenih arhitektonskih projekata može se pratiti do Sjedinjenih Država.

Religijske teme su u početku dominirale venecuelanskom umjetnošću. Ipak, umetnici su počeli da naglašavaju istorijske i herojske prikaze borbe zemlje za slobodu u kasnom devetnaestom veku. Martn Tovar y Tovar bio je pokretačka snaga ovog poteza. U dvadesetom veku, modernizam je preuzeo kontrolu. Arturo Michelena, Cristóbal Rojas, Armando Reverón i Manuel Cabré su poznati venecuelanski umjetnici, kao i kinetički umjetnici Jess Soto, Gego i Carlos Cruz-Dez, te moderni umjetnici Marisol i Yucef Merhi.

Venecuelanske autohtone muzičke tradicije predstavljaju ansambli Un Sólo Pueblo i Serenata Guayanesa. Cuatro je nacionalni muzički instrument. Alma Llanera (Pedro Elas Gutiérrez i Rafael Bolvar Coronado), Florentino y el diablo (od Alberta Arvela Torrealbe), Concierto en la llanura (od Huana Vicentea Torrealbe) i Caballo Viejo (od Simona Daza) su primjeri tipičnih muzičkih stilova i komadi koji su se pojavili u i oko regije llanos.

Zulijanska gaita je još jedan poznati stil koji se obično izvodi oko Božića. Joropo je nacionalni ples. Venecuela je dugo bila kulturni melting pot, što pokazuje bogatstvo i raznolikost njenih muzičkih žanrova i plesova, koji uključuju calipso, bambuco, fula, cantos de pilado de maz, cantos de lavanderas, sebucán i maremare. Teresa Carreo bila je svjetski poznata klavirska virtuoza devetnaestog vijeka. Klasična muzika je doživjela nekoliko izvanrednih nastupa posljednjih godina. Omladinski orkestar Simona Bolvara, predvođen Gustavom Dudamelom i Joséom Antoniom Abreuom, održao je niz izvanrednih nastupa u raznim evropskim muzičkim prostorima, posebno na Londonskim maturskim večerima 2007., i osvojio je mnoge nagrade. Orkestar predstavlja vrhunac El Sistema, javno finansirane inicijative za muzičko obrazovanje volonterskog sektora koja se sada replicira u drugim zemljama.

Početkom dvadeset prvog veka, pokret poznat kao „Movida Acstica Urbana“ uključivao je umetnike koji su pokušavali da očuvaju određene nacionalne tradicije pišući sopstvene pesme, ali koristeći stare instrumente. Tambor Urbano, Los Sinverguenzas, C4Trio i Orozco Jam su primjeri grupa u ovoj tradiciji.

Festivali „crnih narodnih svetaca“ San Juan i San Benito su najbliže povezani sa afro-venecuelanskom muzičkom tradicijom. Posebne pjesme povezane su s različitim fazama slavlja i procesije, kada sveci započinju svoj godišnji paseo – šetnju – kroz selo kako bi plesali sa svojim narodom.

Venecuelanska kuhinja, jedna od najraznovrsnijih u ovoj oblasti, odražava klimatske razlike zemlje i koegzistirajuće etničke pripadnosti. Hallaca, pabellón criollo, arepas, pisca andina, tarkar de chivo, jalea de mango i pržene kamiguane su među njima.

Venecuela je poznata po svom iluzivnom uspjehu u svjetskom izboru ljepote, koju vodi poznati kreator kraljice ljepote Osmel Sousa, koji je do danas osvojio 22 šampionata. Štaviše, Miss Venecuele je dugo očekivani događaj u cijeloj zemlji, kao iu drugim konkurentskim zemljama gdje se venecuelanski izbori ljepote često smatraju glavnim standardom izbora.

Venecuela je ukupno osvojila sljedeće titule:

Venecuela je zemlja s najviše kruna na međunarodnim takmičenjima, prema web stranici Global Beauties. Takođe ima Ginisovu knjigu rekorda, jer je Dayana Mendoza, Miss Universe 2008 iz Venecuele, krunisala Stefaniju Fernandez, takođe iz Venecuele, kao Miss Universe 2009, što je prvi put u 50-godišnjoj istoriji takmičenja da je jedna nacija osvojila titulu u dvije uzastopne godine.

Carlos Ral Villanueva bio je najznačajniji moderni arhitekta Venecuele; izgradio je Centralni univerzitet Venecuele (na listi svjetske baštine) i njegovu Aula Magna. Capitolio, teatar Baralt, kulturni kompleks Teresa Carreo i most generala Rafaela Urdaneta su druga arhitektonska dostignuća vrijedna pažnje.

Venecuela nije bez svog dijela siromaštva i kriminala. Venecuela ima jednu od najvećih stopa ubistava na svijetu. Džepari i pljačkaši mogu biti prisutni u prometnim gradovima, pa budite na oprezu. Većina područja velikih gradova nije bezbedna za šetnju noću. Držite se mjesta s puno ljudi. Noću uvijek idite autom. Rubovi mnogih gradova su osiromašeni i opterećeni kriminalom, što ih čini neprikladnim za posjetioce. Kada ste u nedoumici, pitajte lokalno stanovništvo ili taksiste da li je neka lokacija sigurna. Općenito, ako se čini da je osoba (vjerovatno bogat) turista, određene dijelove grada treba izbjegavati. Nije dobra ideja nositi skupi nakit ili satove. Budite oprezni kada snimate fotografije i otvarate karte usred gužve. Čak i ako niste sigurni kuda ste krenuli, ponašajte se kao da jeste.

Uvijek uzmite legalni taksi (žute tablice). Taksiji sa bijelim tablicama nisu odobreni i mogu biti opasni.

Nadalje, treba biti oprezan prema beskrupuloznim vlastima (policiji i Nacionalnoj gardi). Neke vlasti mogu tražiti mito ili iznuđivati ​​turiste na različite načine. Uvijek pazite na svoje stvari. Uprkos svim ovim upozorenjima, putovanje u Venecuelu je generalno prilično bezbedno ako se koristi zdrav razum i izbegava da izgleda previše bogat. Žene sa velikim torbama treba da izbegavaju da šetaju same. Osim ako ne znate kuda idete, turisti bi trebali izbjegavati pješačenje na velikim udaljenostima u gradovima i gradovima. Kad god je to moguće, organizirajte prijevoz automobila. Posjetiteljice bi trebale izbjegavati hodanje u siromašne regije ili baračke zajednice osim ako nisu u pratnji stručnog vodiča. Ako prođu kroz određene lokacije, veća je vjerovatnoća da će biti silovane ili seksualno napadnute.

Iznad svega, dok posjećujete Venecuelu, važno je imati zdrav razum. Ako preduzmete potrebne mjere, ne biste trebali imati problema. Ne bulji u nikoga na pogrešan način i ne čini se da si previše bogat.

Ako ste opljačkani, nemojte se opirati i izbjegavajte kontakt očima; većina pljačkaša u Venecueli nosi vatreno oružje i pucaće na najmanju provokaciju; smiri se i daj pljačkašu šta god želi; propust da se to učini često je fatalan; takođe, prijavljivanje pljačke policiji retko je vredno truda; najbolje je to zaboraviti jer pljačkaša ima na pretek.

Uprkos svim sigurnosnim brigama, većinu njih možete pobjeći tako što ćete ostati u turističkim žarištima ili istražiti manje turistička mjesta s nekim ko živi u zemlji.

Venecuela također ima intrigantnu politiku kanabisa. Možete posjedovati do 20gr, ali imajte na umu da će vas sve više dovesti u zatvor na duži vremenski period. Unatoč činjenici da je ova uredba prilično dopuštena prema američkim ili britanskim standardima, trebali biste držati u tajnosti svu upotrebu kanabisa, samo da biste izbjegli neželjenu pažnju.

Izbjegavajte noćnu vožnju vozila na velike udaljenosti jer su mnogi putevi nesigurni. Ako imate problem, Venecuelanci su općenito željni pomoći. Međutim, malo je vjerovatno da će stati umjesto vas u mraku jer bi rizikovali da budu napadnuti bez razloga.

Otmice i prekogranično nasilje češći su duž venecuelansko-kolumbijske granice. Kao rezultat toga, nekoliko zemalja snažno savjetuje da ne putuju blizu granice.

Možda ćete imati dijareju kada se prilagođavate venecuelanskim jelima i pićima. Trebali biste konzumirati flaširanu vodu, a ne vodu iz slavine, iako su ledena pića i salate obično u redu (ovisno o kvaliteti vode u vašoj zemlji). Treba izbjegavati obroke kojima je istekao rok trajanja i sireve koji su stari nekoliko dana. Ulični prodavci koji prodaju hranu duž puteva su uobičajeni i ne moraju nužno dobro razumjeti sanitarne procedure rukovanja hranom. Kada odlučujete šta ćete jesti na ulici, koristite zdrav razum. Imajte na umu da se zbog lokalnog okruženja svježa hrana i majonez mogu brzo pokvariti.

Opasnosti po zdravlje uključuju opekotine od sunca i tropske bolesti, kao i svuda u tropima.