Papua Nova Gvineja je blagoslovljena bogatim prirodnim resursima, uključujući mineralne i obnovljive resurse kao što su šume, morski (koji sadrže značajan postotak glavnih svjetskih zaliha tune) i poljoprivredni u određenim područjima. Neravni teren, koji uključuje visoke planinske lance i doline, močvare i ostrva, kao i visoki troškovi razvoja infrastrukture, u kombinaciji sa drugim faktorima (uključujući ozbiljne probleme sa zakonom i redom u nekim centrima i uobičajeni sistem vlasništva nad zemljištem), čini to je teško za spoljne programere. Godine neadekvatnog ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, ICT i pristup finansiranju ometale su lokalne programere. Poljoprivreda, kako za samostalne tako i za komercijalne usjeve, zapošljava 85 posto ljudi i čini 30 posto BDP-a. Mineralni resursi, kao što su zlato, nafta i bakar, doprinose 72% ukupnog izvoznog profita. Proizvodnja palminog ulja značajno se povećala posljednjih godina (uglavnom na imanjima i sa značajnom proizvodnjom od uzgoja), a palmino ulje je sada primarni poljoprivredni izvoz. Kafa je primarna izvozna kultura među domaćinstvima koja učestvuju (proizvedena uglavnom u regijama Highlands), a zatim slijede kakao i kokosovo ulje/kopra iz priobalnih područja, oba prvenstveno proizvedena od strane malih posjednika, i čaj proizveden na imanjima i kaučuk. U Papuanskom pojasu nabora i potiska, polje Iagifu/Hedinija pronađeno je 1986.
Nakon sporazuma iz 1997. koji je okončao secesionističke nemire u Bougainvilleu, bivši premijer Sir Mekere Morauta pokušao je vratiti integritet državnim institucijama, stabilizirati kinu, vratiti stabilnost nacionalnom budžetu, privatizovati javna preduzeća gdje je to potrebno i osigurati stalni mir na Bougainvilleu. Administracija Morauta je bila prilično uspješna u dobijanju međunarodne pomoći, posebno od MMF-a i Svjetske banke u dobijanju kredita za razvojnu pomoć. Premijer Sir Michael Somare ima značajnih poteškoća, uključujući vraćanje povjerenja investitora, nastavak pokušaja privatizacije državne imovine i zadržavanje podrške članova parlamenta.
Zbog produžene ekonomske i socijalne stagnacije, politika Programa za razvoj Ujedinjenih nacija preporučila je da se klasifikacija Papue Nove Gvineje kao zemlje u razvoju u martu 2006. degradira u najnerazvijenu zemlju. Međunarodni monetarni fond je, s druge strane, zaključio krajem 2008. da su "kombinacija konzervativne fiskalne i monetarne politike, kao i jake globalne cijene za izvoz mineralnih sirovina, podržale nedavni snažan ekonomski razvoj i makroekonomsku stabilnost Papue Nove Gvineje." Do 2012. PNG je imao deceniju solidnog ekonomskog razvoja, sa godišnjim stopama rasta od više od 6% od 2007. godine, čak i tokom godina globalne finansijske krize 2008/9. Prema podacima Azijske razvojne banke, realna stopa rasta BDP-a PNG u 2011. bila je 8.9 posto, a 9.2 posto u 2012. godini.
Ovaj ekonomski rast prvenstveno se pripisuje snažnim cijenama roba, posebno mineralnih, ali i poljoprivrednih, s visokom potražnjom za mineralnim proizvodima koju su čak i tokom krize uglavnom održavala živahna azijska tržišta, napredan rudarski sektor, a posebno od 2009. godine intenzivni izgledi i faza izgradnje za istraživanje, proizvodnju i izvoz prirodnog gasa u tečnom obliku (istraživanje, proizvodne bušotine, cjevovodi, skladištenje, postrojenja za ukapljivanje, lučki terminali, LNG tankeri).
Prvi značajan gasni projekat je PNG LNG projekat, na čijem čelu je ExxonMobil, koji bi trebalo da počne proizvodnju krajem 2014. godine, prvenstveno za izvoz u Kinu, Japan, Južnu Koreju i druge azijske zemlje. Ovo partnerstvo predvođeno ExxonMobilom sastoji se od Oil Search, PNG firme sa sjedištem u Port Moresbyju, sa 29 posto udjela.
Drugi veliki projekat zasnovan je na početnim pravima koju drže Total SA, francuska kompanija za naftu i gas, i InterOil Corp. (IOC), koji su djelimično udružili svoju imovinu nakon što je Total u decembru 2013. pristao da kupi 61.3 posto MOC-ove kompanije Antelope and Elk prava na gasna polja, sa planom njihovog razvoja počevši od 2016. godine, uključujući izgradnju postrojenja za ukapljivanje kako bi se omogućio izvoz. Total SA ima poseban zajednički operativni ugovor sa PNG firmom Oil Search.
Royal Dutch Shell, anglo-holandski konglomerat, rekao je 2011. da razmišlja o ulaganju u istraživanje i proizvodnju plina u Papui Novoj Gvineji.
Razmatra se još gasnih i mineralnih projekata (uključujući masivni rudnik bakra i zlata Wafi-Golpu), a značajna istraživanja se odvijaju širom zemlje.
Ekonomski „rast“ zasnovan na ekstraktivnim industrijama ima negativan uticaj na lokalno stanovništvo. Riječna jalovina u ogromnoj rijeci Fly River, podvodna jalovina iz novog rudnika Ramu-Nickel-Cobalt, koji je počeo sa izvozom krajem 2012. (nakon odgode zbog pravnih izazova predvođenih zemljovlasnicima), i planirano podmorničko rudarenje u Bismarckovom moru, izazvali su kontroverza (od Nautilus Minerals). Trebalo bi istražiti druge puteve održivog razvoja, prema jednoj značajnoj inicijativi koju je sproveo PNG odjel za razvoj zajednice.
Dugoročna vizija vlade PNG za 2050. i kratkoročni politički dokumenti, kao što su budžet za 2013. i Strategija odgovornog održivog razvoja za 2014., naglašavaju potrebu za raznolikijom ekonomijom zasnovanom na održivim industrijama i izbjegavanju efekata holandske bolesti iz glavnih resursa projekti ekstrakcije koji potkopavaju druge industrije, kao što se dogodilo u mnogim drugim zemljama. Poduzete su mjere za ublažavanje ovih efekata, uključujući uspostavljanje državnog fonda bogatstva, djelimično za stabilizaciju tokova prihoda i rashoda, ali mnogo će zavisiti od spremnosti da se izvrše stvarne reforme kako bi se efektivno iskoristili prihodi, borba protiv raširene korupcije i osnaživanje domaćinstava i preduzeća da pristupe tržištima i uslugama, kao i da razviju živahniju ekonomiju sa nižom nezaposlenošću.
Svakih pet godina Institut za nacionalne poslove, PNG nezavisni istraživački centar, objavljuje izvještaj o poslovnom i investicionom okruženju Papue Nove Gvineje na osnovu ankete velikih i malih, domaćih i stranih kompanija, naglašavajući pitanja zakona i reda i korupcija kao najznačajnije prepreke, a zatim loša saobraćajna, elektroenergetska i komunikaciona infrastruktura.