Bad Berka

Smješten u blago valovitim brdima planine Ilm-Saale-Platte u centralnoj Njemačkoj, Bad Berka je grad s nešto manje od 8.000 stanovnika, koji se prostire na otprilike 27,4 km². Smješten dvanaest kilometara južno od Weimara i dvadeset kilometara zapadno od Jene, zauzima zelenu dolinu koju je rijeka Ilm urezala kroz novi crveni pješčenjak. Od 2008. godine, granice općine obuhvataju bivše selo Gutendorf, spajajući šest drugih okruga i stvarajući krajolik koji se izmjenjuje između banjskih vrtova, poljoprivrednog zemljišta i guste smrekove i bukove šume.

Identitet Bad Berke građen je oko njenih ljekovitih voda. Porijeklo njene spa industrije može se pratiti do osnivanja sumpornog kupatila 1813. godine, inspirisanog otkrićem izvora "Stahlquelle" bogatog željezom 1807. godine. Crpljenje ovih voda za kupanje i terapije pijenjem zagovarali su lokalni vizionari u saradnji sa Johannom Wolfgangom von Goetheom, dajući gradu neformalni naziv "Das Goethebad im Grünen". Do 2002. godine, njegovo naslijeđe je formalno priznato oznakom "Državno priznata banja sa zdravstvenim objektom od mineralnih izvora". Vremenom su se objekti širili: klinika za tuberkulozu pojavila se 1952. godine, koja se razvila u Zentralklinik - medicinski centar poznat širom Evrope - dok je pad Berlinskog zida uveo rehabilitacijske klinike Median 1994. i 1997. godine, koje su nudile sveobuhvatne tretmane praćenja.

Uprkos svojoj skromnoj veličini, Bad Berka je dugo bila isprepletena s njemačkim kulturnim strujama. Između 1812. i 1828. godine, sam Goethe je boravio kod Heinricha Friedricha Schütza, čiji bivši dom danas postoji kao "Goetheova kuća", mali muzej koji hronološki prati život Berkinog učitelja orguljaša i njegovog zaštitnika. Ponavljajući tok posjeta istaknutih ličnosti banju doveo je do veličanstvenih neoklasičnih građevina: obnovljena gradska vijećnica Clemensa Wenzeslausa Coudraya iz 1817. godine nalazi se na tržnici, poznatoj po satu s mjesečevim mjenama, dok je Coudrayjeva kuća (1825.) služila kao središnje mjesto za balove, koncerte i pozorišne predstave prije nego što je pretvorena u interaktivni muzej banje. U blizini se nalazi zgrada Oružarnice visoka 59 metara - nekada skladište vojvodske lovačke opreme - sada u kojem se nalaze biblioteka, arhiva, društvena sala i restoran.

Ostaci srednjovjekovne Berke i dalje postoje u unutrašnjem dvorištu Starog dvorca: jarak, fragmenti zidova i natkrivena garderoba nagovještavaju status grofova Berke prije njihovog preseljenja u palaču na vrhu brda krajem trinaestog stoljeća. Barokni "Edelhof", podignut 1786. godine, pretvoren je iz vojvodske lovačke kuće u pansion za bogate posjetitelje banje; Goethe i njegova supruga Christiane boravili su tamo tokom svog liječenja 1814. godine. Crkvena arhitektura odražava slojevitu historiju grada: Evangelička crkva Svete Marije zauzima nekadašnji posjed cistercitskog samostana, a njen gotički istočni zid preživio je požar iz 1608. godine koji je odgodio izgradnju baroknog broda do 1739-41. Mala katolička crkva, koja datira iz 1918. godine na cesti Tannroda, svjedoči o evoluirajućoj duhovnoj mapi Bad Berke.

Prirodno okruženje koje okružuje grad pojačava njegovu reputaciju kao restorativnog mjesta. Biciklistička staza u dolini Ilm i certificirana tiringijska planinarska staza Tri tornja provlače se kroz zaštićeno područje od 150 km², dok se spa park prostire u slojevima travnjaka, vriština i zaštićenih šumaraka. Kneipp instalacije - kod Goetheove fontane, Dammbachsgrunda i Gottesbrünnleina - nude hidroterapije na bazi vode za kupke za stopala i pješačke staze. Na vrhu Adelsberga, Pauline toranj (1884.) pruža panoramski pogled na tiringijski krajolik, a njegova platforma je skromna nagrada za uspon od dvadeset šest metara.

Saobraćajne veze Bad Berke prikrivaju njenu malu veličinu. Dvije stanice na željeznici Ilm Valley povezuju centar grada i susjedni okrug München s Weimarom i Kranichfeldom. Savezni autoputevi B85 i B87 prelaze kroz općinu, iako su dijelovi ovog drugog posljednjih decenija reklasificirani kao državni putevi. Šest kilometara sjeverno nalaze se raskrsnice Nohra i Weimar na autocesti A4, dok mali aerodrom opslužuje pilote jedrilica i povremene čarter letove.

Historijski gledano, sudbina grada odražavala je sudbinu šire regije. U srednjem vijeku, cistercitski samostan je cvjetao od 1251. godine do Reformacije, a njegova opatijska crkva činila je osnovu za kasnije crkvene strukture. Uključen u Veliko vojvodstvo Saxe-Weimar-Eisenach u Njemačkom carstvu, Bad Berka je pretrpio ratne poremećaje: naftna postrojenja i podzemni pogon za prisilni rad učinili su ga metom tokom Savezničke naftne kampanje 1945. godine. Saveznička bombardovanja 31. marta, 5. aprila i 9. aprila ostavila su za sobom civilne i vojne žrtve, što se danas obilježava memorijalnim stelama na gradskom groblju - grobovima za 23 žrtve i pločama u čast raseljenih osoba i poginulih američkih vojnika.

Administrativna evolucija grada također je preoblikovala njegove komunalne konture. Tiringijska reforma iz 1994. godine ujedinila je Berku s ranije nezavisnim selima Tannroda, Bergern, Schoppendorf, Meckfeld i Tiefengruben, dok se Gutendorf pridružio u decembru 2008. Svaki okrug doprinosi jedinstvenim znamenitostima: Bergern je domaćin seoske crkve „Zum Kripplein Christi“, čiji je interijer renovirao umjetnik Matt Lamb; Tannroda čuva Tiringijski muzej korparstva, svjedočanstvo regionalnih zanata; Meckfeld i Tiefengruben zadržavaju miran poljoprivredni karakter.

Kulturni život u Bad Berki ostaje vezan za njeno banjsko naslijeđe i prirodno okruženje. Od 1996. godine, godišnji festival Party.San Open Air privlači entuzijaste heavy metala na otvorena polja na periferiji grada. Tradicionalnije tiringijske manifestacije su dvogodišnji Festival fontana - s povorkama, vatrometom iznad banjskog parka i večernjim spektaklom "Liszt u zelenom", gdje osvijetljena drveća prate snimljena klavirska djela iz Weimarske muzičke akademije - i Festival zmajeva na jedriličarskom aerodromu. Schützenfest u banjskom parku dodaje lovačku svečanost u kalendar, dok manji festivali žetve i okružne proslave obilježavaju godišnja doba lokalnom toplinom.

Unutar samog banjskog parka, Goetheova fontana čuva svoje vode bogate željezom iz 1835. godine, u sjeni historijskih vila i prošarana tresetnim slojevima s močvara. Skulpturalna djela Adolfa Brütta - bista Goethea u vrtnoj niši - i Bruna Eyermanna - grupa kupača dodana 1946. godine - oživljavaju naslijeđe izvora. U blizini se nalazi bivši sanatorij "Schloss Harth", otvoren 1905. godine pod motom "Mens sana in corpore sano", koji sada služi kao Tiringijski institut za obuku nastavnika, razvoj nastavnog plana i programa i medije, odražavajući transformaciju iz zdravstvenog utočišta u obrazovni centar.

U svom kompaktnom prostoru, Bad Berka nudi jedinstvenu mješavinu medicinske tradicije, književne asocijacije i prirodnog utočišta. Struja Ilma nastavlja drevne tokove kroz zidove od pješčenjaka; drveni krovovi i neoklasične fasade opstaju pored čeličnih podsjetnika na rat. Posjetioci mogu lutati pustopoljskim stazama, zastati pored mramornih biste ili se popeti da gledaju zoru iznad udaljenih šuma. Pa ipak, u svom srcu, grad ostaje definisan izvorom koji je prvi put donio nadu oboljelima od tuberkuloze, a kasnije privukao Goetheovu pažnju - voda koja i dalje oblikuje život zajednice, medicinsku praksu i tihi ritam postojanja banjskog grada.