Top 10 – Europski Gradovi Zabave
Party destinacijeOtkrijte živahne scene noćnog života najfascinantnijih evropskih gradova i otputujte na destinacije koje se pamte! Od živahne ljepote Londona do uzbudljive energije…
Kulturu Bahreina oblikuje međudjelovanje duboko ukorijenjenog arapsko-islamskog naslijeđa i pragmatične otvorenosti prema globalnim utjecajima. Njegova otočna historija, drevna civilizacija Dilmuna i kosmopolitske lučke tradicije dugo su izlagale Bahreince različitim ljudima i idejama. Kako Encyclopædia Britannica primjećuje, Bahrein je „dom etnički i vjerski raznolikijeg i kosmopolitskog stanovništva od drugih zaljevskih država“, a njegovi društveni običaji, iako konzervativni, znatno su „umjereniji i opušteniji“ nego u susjednim zemljama. Ova ravnoteža tradicije i modernosti prožima svaki aspekt bahreinskog života, od javnih festivala do privatnog bontona. Čak i dok su se blistavi neboderi i međunarodne umjetničke izložbe ukorijenili, Bahreinci savjesno nastoje očuvati lokalne zanate, poeziju i običaje zasnovane na vjeri. Rezultat je kulturni mozaik u kojem drevne legende Dilmuna koegzistiraju s modernim umjetničkim galerijama, i u kojem i šiitske i sunitske prakse oblikuju pluralističko društvo - ma koliko nesavršeno. Priča o kulturi Bahreina je priča o trajnom naslijeđu u dijalogu s promjenama, ostrvskoj naciji u kojoj kafići vrve pričama o prošlosti čak i dok uživo prenose sport i globalne medije.
Islam je državna religija Bahreina, a islamski zakon je glavni izvor zakonodavstva, ali kraljevstvo se dugo ponosilo međuvjerskim dijalogom i tolerancijom. Ustav iz 2002. godine eksplicitno garantuje slobodu savjesti i "nepovredivost bogosluženja" u svom Članu 22, a Član 18 zabranjuje diskriminaciju na osnovu religije. U praksi, vlada i monarhija naglašavaju pluralizam Bahreina: pod kraljem Hamadom osnovane su institucije poput Globalnog centra kralja Hamada za suživot i toleranciju, a Bahrein je bio domaćin historijskih međuvjerskih događaja (na primjer, posjete pape Franje 2022. godine i učešća na forumu Katolik-Al-Azhar) kako bi "promovirao suživot i toleranciju". Bahreinci slave muslimanske praznike (Eid al-Fitr, Eid al-Adha i Poslanikov rođendan) kao nacionalne festivale; šiitske zajednice također otvoreno obilježavaju Ašuru. U međuvremenu, vidljive su vjerske manjine: Bahrein ima crkve, hinduističke i sikhske hramove, pa čak i jevrejsku zajednicu - što odražava dugogodišnje tradicije Dhimmija, migranata i iseljenika.
Ipak, bahreinski vjerski pluralizam je složen i nesavršen. Posmatrači ljudskih prava primjećuju da službena tolerancija prikriva nejednaku stvarnost. Američka Komisija za međunarodne vjerske slobode izvještava da Bahrein „generalno dozvoljava slobodu vjeroispovijesti vjerskim manjinama, ali nastavlja sa svojom kontinuiranom i sistematskom diskriminacijom nekih šiitskih muslimana“. Bahreinski šiiti se decenijama žale na prepreke u zapošljavanju u vladi, ograničenu političku zastupljenost i ograničenja u izgradnji džamija. Pravno gledano, prelazak s islama je rizičan: iako nije eksplicitno zabranjen, konvertiti se suočavaju s gubitkom nasljedstva i porodičnih veza pod društvenim i vjerskim pritiskom. Krivični zakon Bahreina čak kriminalizira „ismijavanje rituala“ bilo koje priznate religije. Ukratko, kraljevstvo javno zagovara međuvjersko prijateljstvo (od sedmičnih vijeća za dijalog do zajedničkih foruma za vjeroispovijest), ali provodi zakone koji ograničavaju prozelitizam ili kritiku islama.
Religijska demografija Bahreina (procjene za 2020–2023)
| Religija | Procenat ukupnog stanovništva |
|---|---|
| Islam (sve grane) | ≈75–81% |
| • Sunitski muslimani | ~35–40% građana (procjena) |
| • Šiitski muslimani | ~40–45% građana (procjena) |
| Hrišćanstvo | ≈10–12% |
| Hinduizam | ≈6–7% (uglavnom iseljenici) |
| Ostali (baha'ī, budisti, sikhi, jevreji, itd.) | ≈0,2–1% |
Ove brojke ilustruju miješani sastav građana i iseljenika u Bahreinu. Među državljanima Bahreina, gotovo svi su muslimani, otprilike podjednako podijeljeni između šiita i sunita (nezvanična istraživanja i dalje ukazuju na blagu šiitsku većinu, iako sunitski vladari dominiraju politikom). Strani radnici (gotovo polovina stanovništva) gotovo su dvostruko veći od broja građana. Oko polovine iseljenika su muslimani, ali druga polovina donosi religije poput kršćanstva, hinduizma i drugih. Prema nedavnim podacima, istraživanja pokazuju da muslimani čine oko 80-81% ukupnog stanovništva, kršćani oko 12%, hindusi 6-7%, a mali broj budista, Jevreja i drugih vjera ispunjava ostatak. Ova vjerska mješavina je dijelom moderni fenomen: prije bogatstva naftom, bahreinski trgovci i posjetioci uključivali su hinduse i Jevreje (trgovce tekstilom iz Perzije, trgovačke porodice iz Indije itd.), pa čak i bahaje.
Uprkos postojećim sektaškim napetostima, vjerski pejzaž Bahreina ostaje relativno pluralistički za zemlje Perzijskog zaljeva. Mala, ali historijska jevrejska zajednica centrira se oko sinagoge u starom dijelu Maname. Četiri sikhske gurdware i nekoliko hinduističkih hramova služe iseljeničkim vjerama, odražavajući nekada veliku gudžaratsku i pandžapsku populaciju Bahreina. Nekoliko katoličkih i protestantskih crkava dočekuje filipinske, indijske i arapske kršćanske iseljenike. Čak i u službenoj kulturi, Bahrein je istakao vjersko naslijeđe: Bahreinska uprava za kulturu često uključuje hinduističku muziku, budističku umjetnost i artefakte vezane za islam u izložbe. Istovremeno, vlasti hodaju po tankoj liniji: nemuslimani mogu privatno prakticirati, ali misionarski rad među muslimanima je zabranjen, a napori za preobraćenje su efektivno blokirani zakonom i običajima. Posljednjih godina, vlada je javno izrazila podršku "vjerskom skladu", ali nezavisni posmatrači i dalje izvještavaju da sljedbenici dvije glavne grane islama žive paralelnim životima.
Bahreinski narod odražava vijekove razmjene. Većina su Arapi (uključujući Baharna/Ši'a Arape i Sunitske Arape te plemena poput Al Araba i Huwale), ali velike manjine perzijskog (Ajam/Ši'a) i južnoazijskog porijekla također oblikuju stanovništvo. Manje od polovine od 1,7 miliona stanovnika su državljani Bahreina; oko 54% (od 2020. godine) su strani državljani. Iseljenici uglavnom potiču iz Južne Azije (Indija, Pakistan, Bangladeš, Šri Lanka) i drugih arapskih zemalja, privučeni mogućnostima zapošljavanja u Bahreinu. Samo Indijaca, prema nekim procjenama, ima preko 300.000. Ova zajednica iseljenika dovodi mnoge hinduističke, budističke i kršćanske vjernike - na primjer, velike katoličke, protestantske i pravoslavne kongregacije dolaze iz filipinskih i indijskih zajednica iseljenika.
Unutar građana, vjerska demografija je značajna. Tačne brojke su državne tajne, ali većina nezavisnih procjena smješta bahreinske šiitske muslimane između 55-60% građana, a sunite na 40-45%. Popis stanovništva iz 1941. godine (posljednji koji je iznio sekte) pokazao je otprilike 52% šiita, 48% sunita među muslimanskim građanima; kasniji podaci i ankete ukazuju na šiitski nagib. Ove zajednice su dugo bile izmiješane - na primjer, šiitski Bahreinci uključuju autohtone Bahranije (mnogi potiču od predislamskih stanovnika Dilmuna) i 'Ajame (šiite koji govore perzijski, mnogi od starih imigranata). Suniti uključuju takozvane urbane Arape (plemenske potomke koji su se rano naselili) i Huwale (sunitske porodice iz Irana). Svi su Bahreinci po nacionalnosti, iako ekonomske i političke razlike često idu duž sektarskih linija. Vlada tvrdi da postoji paritet i često ugošćuje šiitske građane na službenim okupljanjima, ali vodeće pozicije u sigurnosti i administraciji ostaju uglavnom sunitske.
Društvo izvan velikih gradova također uključuje nomadske i beduinske elemente; međutim, do sada je većina nomadskih plemena naseljena. Seoska sela su posebno raštrkana po glavnom ostrvu i Muharraku, gdje se porodice mogu baviti rukotvorinama i poljoprivredom. Genetske studije čak pokazuju da narodi Bahreina vode svoje porijeklo do drevnih populacija Zaljeva, Anatolijaca, Levantinaca i iransko-kavkaskih grupa – što svjedoči o njegovoj historiji kao raskrsnice. Moderni Bahreinci govore arapski (s lokalnim zaljevskim dijalektom) kao svoj maternji jezik, dok značajne zajednice koriste i perzijski, urdu, malajalamski, tamilski, pa čak i tagalog, što odražava mješavinu iseljenika.
Ovi demografski slojevi direktno utiču na kulturni život. Na primjer, poznata džamija Al-Fateh u Manami uglavnom dočekuje sunitske vjernike (iako je otvorena za sve), dok šiitske džamije ugošćuju komemoracije Muharema. Susjedstva u staroj četvrti suk uključuju i šiitske i sunitske džamije. Izvan bogosluženja, škole su odvojene po sektama (šiiti i suniti imaju paralelne javne školske sisteme), što djecu drži odvojeno u svakodnevnom životu. Pa ipak, kafići, radna mjesta i univerziteti miješaju građane i strance. Većina iseljenika - preko polovine stanovništva Bahreina - daje Bahreinu kosmopolitski osjećaj. Podokruzi u Manami su grupisani po nacionalnosti (bengalska četvrt, filipinska četvrt, itd.), a strani praznici se često obilježavaju društveno (npr. Diwali ili božićni sajmovi u glavnim trgovačkim centrima). Krajnji rezultat je populacijska tapiserija gdje se većina bahreinskih Arapa identificira kao muslimani (suniti ili šiiti), ali okolno društvo uključuje kršćane (često zapadne ili indijske kršćane), hinduse i druge koji relativno slobodno praktikuju među iseljeničkim enklavama.
Društveni život u Bahreinu utemeljen je na gostoprimstvu, porodici i uljudnosti, s tonom koji mnogi susjedi u Perzijskom zaljevu nazivaju "opuštenim" i "neformalnim" prema regionalnim standardima. Porodične i plemenske veze su najvažnije: prvi identitet pojedinca gotovo uvijek je njegova šira porodica ili klan. Lojalnost srodstvu nadjačava mnoga razmatranja - toliko da bahreinska kultura cijeni nepotizam kao način osiguranja povjerenja u sastancima. Uobičajeno je da nekoliko generacija živi pod jednim krovom ili u zatvorenom porodičnom kompleksu, a velika porodična okupljanja (za vjenčanja, sahrane ili jednostavne posjete) su rutinska. U poslu i politici, lične veze često utiču na donošenje odluka koliko i zasluge. Slično tome, maniri naglašavaju poštovanje prema starijima i kolektivnu harmoniju: prilikom pozdravljanja, Bahreinci ustaju i prvi pozdravljaju starije, dijele čaj s posjetiocima i nikada ne postavljaju nepristojna pitanja o nečijoj porodici ili privatnom životu. Posjetilac neće propustiti da ponudi šoljicu kafe sa začinima od kardamoma ili slatkog čaja (chaabit) osnovni element bahreinskog gostoprimstva. Odbijanje te ponude smatra se nepristojnim. Slično tome, fer, ali topao neobavezni razgovor – pitanja o zdravlju rođaka i razmjena ljubaznosti – često prati standardno rukovanje ili pozdrav poljupcem u obraz. Žene i muškarci mogu se pozdravljati u javnosti, ali bahreinski bonton nalaže da žena treba inicirati svaki bliski pozdrav (npr. poljubac u obraz) s muškarcem.
Odjeća u Bahreinu odražava ravnotežu između tradicije i modernog života. U urbanoj Manami i mnogim radnim mjestima, odjeća zapadnjačkog stila uobičajena je za oba spola. Ipak, tradicionalna odjeća ostaje vrlo vidljiva i poštovana. Bahreinski muškarci često nose thawb (također nazvan dishdasha), široku bijelu pamučnu tuniku prilagođenu klimi, zajedno s bijelim ghutra ili kaffiyeh pokrivalom za glavu. Ovo je često osigurano bogato pletenim crnim ʿiqālom (vrpcom za glavu), posebno tokom formalnih prilika ili od strane vladinih zvaničnika. Na ulicama ćete vidjeti mješavinu: kancelarijske radnike u košuljama i pantalonama, trgovce u thawbovima i policajce u izvezenim uniformama koje odražavaju beduinske uzorke. Među bahreinskim ženama, konzervativne norme odijevanja su blaže nego u nekim zaljevskim državama. Mnoge žene nose dugi crni ʿabāyah (ogrtač) preko odjeće i lagani hidžāb (maramu za glavu), ali je prekrivanje cijelog lica (nikab) sada rijetkost u gradovima. U šik četvrtima i trgovačkim centrima, žene svih vjera mogu se pojaviti u zapadnjačkim haljinama, farmerkama i patikama ili krojenim abajama modernog kroja. Posebno u profesionalnim okruženjima, Bahreinke su često otkrivene i formalno odjevene: prema kulturnim vodičima, oko četvrtine zaposlenih Bahreinki radi izvan kuće, a dobro su zastupljene u medicini, obrazovanju i biznisu. Ipak, u ruralnim selima i konzervativnim zajednicama, starije žene imaju tendenciju da se pridržavaju klasične crne abaje i šala, posebno tokom posjeta džamijama ili porodičnih okupljanja.
Pored odjeće, društvene norme naglašavaju privatnost i poštovanje. Postavljanje znatiželjnih pitanja o ličnom bogatstvu ili porodičnim tajnama se ne odobrava. Gosti bi trebali izuti cipele pri ulasku u bahreinski dom i očekuje se da se obuku umjereno kao znak poštovanja, čak i ako je domaćin manje formalno odjeven. Od muškaraca se uglavnom očekuje da se rukuju i, u užem krugu, mogu poljubiti u obraz; žene obično ljube druge žene ili bliske rođake. Javni fizički kontakt izvan ovih skromnih uljudnosti se izbjegava. Bahreinski stil razgovora je pristojan i pun ljubavi: stranci koji se sretnu u trgovinama ili kafićima često se upuštaju u kratak prijateljski razgovor o porodici, a uobičajeno je čuti ljude kako kažu "Marḥaba" (zdravo) ili "As-salām ʿalaikum" i odgovaraju toplim osmijehom. Sve ove navike odražavaju islamsko naslijeđe i beduinske korijene Bahreina, ublažene urbanom otvorenošću: najraniji vladari ostrva cijenili su velikodušnost prema gostima, a taj običaj ostaje utkan u svakodnevni bonton.
Bahrein njeguje bogatu zanatsku tradiciju, čak i dok prihvata modernu umjetnost. Stoljeća trgovine i carstva ostavili su naslijeđe u zanatima na ostrvu: grnčarstvo, tkanje, obrada metala i gradnja brodova cvjetaju u dijelovima Bahreina. Dvorana tradicionalnih zanata Nacionalnog muzeja Bahreina rekreira prometnu tržnicu i ističe ove zanate, posebno ekonomiju bisera koja je oblikovala bahreinsko društvo. U selu Aʿali, generacije grnčara oblikuju bahreinsku crvenkastu glinu u prepoznatljive posude za vodu i urne – zanat koji seže do civilizacije Dilmun iz bronzanog doba. Svakog proljeća, Festival grnčarstva Aʿali privlači lokalno stanovništvo i turiste da vide kako plamte drevne peći. Pletenje korpi je još jedna živa tradicija: selo Karbabad u blizini Maname poznato je po svojim zanatlijama koji pletu prostirke i korpe od lišća urmi. Poput mnogih narodnih umjetnosti Zaljeva, bahreinski zanati su nekada bili namijenjeni za nuždu (skladištenje vode, priprema hrane), ali sada se mogu naći i kao ukrasni predmeti u trgovinama i na pijacama.
Tkanje Al-Sadu tkanine je među najznačajnijim bahreinskim zanatima. Ova ručno tkana tkanina, koju tradicionalno tkaju beduinske žene, sadrži geometrijske uzorke od vune i devine dlake. Svaki uzorak Sadu tkanine priča priču o pustinjskom životu, a boje potiču od lokalnih prirodnih boja. Iako su industrijske tkanine zamijenile mnoge načine korištenja Sadu tkanine sredinom 20. stoljeća, došlo je do njenog preporoda: Nacionalni muzej i kulturne grupe redovno održavaju radionice i izložbe tkanja, pomažući da se mlade žene šegrtuju kod majstora tkalja. Danas se Sadu tkanina vidi na jastučnicama, zidnim ukrasima i nacionalnim nošnjama – živa veza s nomadskom prošlošću Bahreina.
Kovaštvo je još jedan ponosan zanat. Bahreinski zlatni sukovi (posebno manamska pijaca zlata) vrve od posla: draguljari izrađuju sve, od tradicionalnih kutija za miraz do zamršenih lončića za kafu (dallah) s arapskom kaligrafijom i filigranom. Srebrni i zlatni predmeti - amuleti, kadionice za tamjan, futrole za bodeže - evociraju bogatstvo ere bisera i nomadske trgovine. UNESCO je Bahreinski put bisera (u Muharraqu) uvrstio na listu baštine upravo zbog toga: jedan od njegovih eksponata je doslovno prikaz drevne biserne ogrlice koja se niže bez bušilice, čuvajući tajnu nanizanja bisera. Zaista, ronjenje za biserima je nekada Bahrein proslavilo širom svijeta. Njegovi trgovci biserima i ronioci ostavili su za sobom ne samo folklor i pjesme, već i opipljive artefakte. UNESCO-vo mjesto "Niz bisera" sastoji se od ronilačkih koliba, trgovačkih kuća i tvrđava; gradski Rijadat čak uključuje i moderni muzej Puta bisera gdje posjetitelji mogu isprobati ronilačka odijela i vidjeti školjke. Bahreinski draguljari i danas nižu bisere na ogrlice i narukvice, održavajući na životu zanat strpljenja.
Pomorski zanati ovdje imaju veliku vrijednost. Bahreinci već milenijumima grade i plove dhow-ovima – velikim drvenim jedrilicama. Tradicionalna brodogradilišta u Manami i Muharraqu još uvijek izrađuju divovske dhow-ove, često ih naručujući kao plutajuće kuće ili za utrke. Osim brodova, opstaju i neki stari zanati: selo ʿAlī poznato je po ručno izrađenim keramičkim pločicama (koje često krase džamije), a tkalci iz Karbabada prodaju i korpe i šešire od palminog lišća. Bahrein se također može pohvaliti limarima i proizvođačima lampiona koji oblikuju lampione (fanous) i ugraviraju lampe arapskim motivima. Na godišnjim seoskim sajmovima i na Souq al-Araba (pijaci srijedom u Manami), ovi zanatlije izlažu kutlače, tepihe, vezene tkanine i keramiku. Čak i jednostavni predmeti – mabkhara (kadiljka za tamjan) ili pletena korpa od datulja – govore o lokalnom identitetu.
Istovremeno, savremena umjetnost je u porastu. Manamske galerije (poput Al Riwaq Art Space, osnovanog 1998.) izlažu slike, fotografije i skulpture bahreinskih i regionalnih umjetnika. Iako mala u poređenju s bliskoistočnim umjetničkim centrima, avangardna zajednica u Bahreinu postoji. Pojavilo se nekoliko slavnih imena: na primjer, krajem 20. stoljeća slikari poput Loulwaha Al-Haroona stekli su istaknutost zbog apstraktnih radova, a Muhammada Al Dairija zbog figurativnih scena. Danas, godišnji događaji poput Bahreinskog bijenala umjetnosti i festivala Proljeće kulture pozivaju na međunarodne izložbe, tako da lokalno stanovništvo redovno gleda evropsku i azijsku modernu umjetnost uz bahreinska djela. Bahreinsko umjetničko društvo, osnovano 1980-ih, sponzorira mjesečne izložbe u svojoj dvorani Al-Jaroud, odražavajući spoj bahreinske tradicije gostoprimstva s modernom otvorenošću za međukulturalnu razmjenu.
U književnosti i folkloru, Bahrein također premošćuje prošlost i sadašnjost. Nacionalni ep Sha'ir i narodne priče i dalje kruže u kolokvijalnom govoru. Bahreinska poezija ima klasične korijene: prije nekoliko stoljeća pjesnici su komponovali u dostojanstvenom beduinskom nabati obliku. U moderno doba, poezija na klasičnom arapskom jeziku cvjeta. Nacionalna pjesnička ikona je Ali al-Sharqawi, čiji su ga stihovi o ljubavi i domovini učinili voljenim širom zemlje. Među ostalim velikanima su Qassim Haddad, bivši predsjednik Saveza pisaca Bahreina, i Ebrahim Al-Arrayedh, čija je poezija, nagrađena nagradom Zlatno doba Katara, dio nastavnog plana i programa. Bahrein se može pohvaliti velikim udjelom pjesnikinja: na primjer, Hamda Khamis objavila je prvu bahreinsku zbirku poezije koju je napisala žena 1969. godine, a pjesnikinje poput Fatime al-Taytun i Fawziyya al-Sindi uživaju regionalnu slavu. Proza je kasnije napredovala: prvi roman na engleskom jeziku bahreinskog autora (QuixotiQ Alija Al-Saeeda, 2004.) bio je prekretnica, a lokalne izdavačke kuće sada objavljuju romane, kratke priče i dječju književnost na arapskom jeziku.
Historijski gledano, naslijeđe Bahreina seže u antiku. Arheološka iskopavanja u Qal'at al-Bahrainu govore kako je ovo malo ostrvo nekada bilo glavni grad Dilmuna - civilizacije iz bronzanog doba koja se spominje u sumerskoj legendi. Slojevi nastambi, hramova i utvrda visokih do 12 metara pokrivaju hiljade godina. Na vrhu Qal'ata sada se nalazi impozantna portugalska tvrđava iz 16. vijeka, koja odražava historiju arapskog, perzijskog i evropskog uticaja. Muzeji širom kraljevstva izlažu artefakte Dilmuna: raskošne pečate, keramiku i bakrene alate, povezujući Bahrein sa mitovima o Gilgamešovom raju. U novije vrijeme, Staza bisera u Muharraku (lokacija svjetske baštine UNESCO-a) čuva lučke ulice iz 18. i 20. vijeka, porodične kuće bisera i ležišta kamenica - opipljiv dokaz Bahreina kao globalnog dobavljača bisera.
Dakle, kulturni život Bahreina prožet je kontinuitetom. Današnji Bahreinac možda čita poeziju Dilmuna u osnovnoj školi, sluša poslovice o moru od starijeg čovjeka, zatim uključi globalnu pop muziku u automobilu i nosi evropsko odijelo na posao. Festivali obilježavaju ovu mješavinu: uz islamske Bajrame i Ašuru, Bahrein je domaćin Proljetnog festivala muzike i umjetnosti (Proljeće kulture, svakog februara-marta) koji privlači orkestre, balete i jazz izvođače iz inostranstva. Proslave Nacionalnog praznika 16. decembra uključuju i tradicionalne plesove s mačevima (rifa'i) i vatromet sinhronizovan sa zapadnim pop melodijama. U svakodnevnoj umjetnosti i razonodi, mješavina starog i novog odjekuje: na primjer, limene trube al-nafir i bubnjevi daf sviraju se na vjenčanjima, ali bend nakon toga može svirati uz zapadne hitove pod neonskim svjetlima. Kulturna scena Bahreina tako hoda linijom: štiti baštinu - bisere, poeziju, zanate - dok kontinuirano apsorbira nove umjetničke oblike, kuhinje i ideje iz inostranstva.
Bahreinske tradicije pripovijedanja i pisanja oduvijek su bile dio njegovog identiteta. Kao što jedan pisac primjećuje: „Bahrein ima bogatu književnu tradiciju, ali je i dalje relativno nepoznata strancima.“ Književnom scenom u početku je dominirala klasična arapska poezija. Tokom 20. stoljeća, gotovo svi bahreinski autori pisali su na arapskom jeziku, crpeći inspiraciju iz islamskih i predislamskih tema. Početkom 20. stoljeća, krugovi pjesnika koegzistirali su s porodicama koje su recitirale stihove napamet. Sredinom stoljeća, institucije poput Javne biblioteke Bahreina (osnovane 1946.), a kasnije i Centra za kulturu i istraživanje, prikupljale su rukopise lokalnih pjesnika. Udruženje pisaca Bahreina, osnovano 1969. godine, postalo je središte kreativnog pisanja; organiziralo je čitanja i ohrabrivalo prvu generaciju modernih bahreinskih autora.
Zemlja također cijeni svoje hroničare historije. Tradicionalni historičari sačuvali su priče o usponu dinastije Al Khalifa, koje se uče u školi. Nekoliko iračkih i britanskih putnika iz 19. stoljeća dokumentiralo je bahreinske običaje, na koje se moderni autori ponekad pozivaju. Posljednjih decenija, naučni radovi (bahreinskih akademika i istraživača u inostranstvu) pokrivali su sve, od arheologije Dilmuna do savremenih društvenih pitanja. Vladina Uprava za kulturu i starine objavila je knjige o mitologiji, antologije poezije i studije lokalnog dijalekta („bahreinski arapski“) kako bi sačuvala pisani zapis nematerijalne kulture.
Savremena bahreinska književnost istražuje nove oblike. Od 1980-ih nadalje, mladi pjesnici su počeli pisati poeziju u slobodnom stihu i prozu, pod utjecajem zapadnih stilova. Teme su često postajale otvoreno lične ili političke: neki pjesnici se bave nacionalnim identitetom, rodnim ulogama ili čak tenzijama podijeljenog društva. Iako gotovo sve publikacije ostaju na arapskom, postoji početni dvojezičnost: nekolicina pisaca (često iseljenika ili povratnika) objavljuje na engleskom ili dvojezičnim izdanjima. Jedna od prekretnica bio je QuixotiQ (2004) Alija Al-Saeeda, nadrealni roman na engleskom jeziku od strane Bahreinca, koji je označio prvi put da je bahreinski autor napisao roman direktno na engleskom jeziku. U novije vrijeme, lokalne izdavačke kuće prevode strana djela na arapski i obrnuto, polako izlažući bahreinske čitaoce globalnoj književnosti i nudeći bahreinske priče u inostranstvu. Godišnji Međunarodni sajam knjiga u Bahreinu (koji se održava od 1970-ih) sada privlači regionalne autore i hiljade posjetilaca, predstavljajući arapske romane uz prijevode.
Što se tiče historijskog naslijeđa, Bahrein aktivno odaje počast svojoj prošlosti. Najstariji arheološki nalazi (grobnice i utvrda Dilmun) izloženi su u Nacionalnom muzeju i na mjestima svjetske baštine. Narodne priče - poput onih o mitskoj ptici Anqa'a ili Zvijerima džina - prepričavaju se u dječjim knjigama. Ep o Gilgamešu naziva Dilmun "Vrtom bogova", što je ponos za Bahreince koji takve legende prikazuju u muzejskim izložbama. UNESCO-vi natpisi na otoku (grobnice Dilmun i Staza bisera) često se spominju u školskim programima, čineći bahreinske učenike svjesnima postignuća svojih predaka. Ukratko, književne i kulturne institucije Bahreina namjerno rade na povezivanju modernih građana s drevnom narativom: onom gdje je Bahrein nekada bio vodeni Rajski vrt, a kasnije svjetska prijestolnica bisera, i čija poezija i proza nose to naslijeđe dalje.
Muzika u Bahreinu odražava istu mješavinu lokalnih korijena i globalnog dosega koja se nalazi u drugim umjetnostima. Narodne tradicije se njeguju: Bahreinci se ponose sawt muzikom, prepoznatljivim žanrom iz Perzijskog zaljeva koji kombinira arapske melodije s afričkim i indijskim ritmovima udaraljki. Sawt se razvio početkom 20. stoljeća u Manami i Muharraku. Prvi put je snimljen u Bagdadu 1930-ih, ali ga je Bahrein proslavio; bahreinski pioniri poput Mohammeda Farisa i Dhabija bin Walida postali su regionalne zvijezde, oblikujući stil koji je postao poznat širom Zaljeva. Sawt pjesme obično sadrže oud (kratkovratu lautu), violinu i tablu, s tužnim vokalima o ljubavi ili pustinjskom životu. Ostalo je nekoliko savremenih folk legendi: pokojni Ali Bahar, frontmen benda Al-Ekhwa („Braća“), bio je omiljen zbog moderno-pop verzija tradicionalnih melodija.
Još jedna jedinstvena bahreinska tradicija je fidjeri, repertoar pjesama ronilaca bisera. Fidjeri je muški a capella stil koji ronilačke posade pjevaju kako bi koordinirale posao i izrazile čežnju za domom tokom dugih putovanja. Iako je trgovina biserima nestala, fidjeri horovi i dalje vježbaju u kulturnim klubovima i nastupaju na događajima vezanim za baštinu. Njihova upečatljiva melisma i struktura poziva i odgovora podsjećaju na stara morska putovanja. S tim u vezi su plesovi Liwa i Tanbura, koje su donijeli Afro-Bahrajnci (potomci istočnoafričkih mornara) krajem 19. stoljeća. Oni uključuju bubnjeve, veliki dvostruki rog i ritmove slične transu, a i dalje su popularni u nekim obalnim selima tokom vjenčanja i javnih festivala.
Država je investirala i u muzičke institucije. Bahrein je osnovao prvi studio za snimanje u Zaljevu nakon Drugog svjetskog rata, a danas ima Bahreinski muzički institut i mali Bahreinski orkestar. Pod ovim okriljem, mladi Bahreinci uče zapadne instrumente i klasične tehnike. U stvari, posljednjih godina formiran je puni Bahreinski filharmonijski orkestar (koji predvodi Mubarak Najem), što odražava vladin napor da diverzificira kulturnu ponudu. Pop, jazz i rock žanrovi su također živi: lokalni bendovi sviraju u klubovima i na godišnjem Proljeću kulture. Progresivni rock bend Osiris, osnovan 1980-ih, nekada je integrirao bahreinske narodne ljestvice u avangardne kompozicije. I da, u Bahreinu postoji čak i heavy metal scena, s koncertima na otvorenom pod zvijezdama.
Na televiziji i radiju, bahreinski mediji predstavljaju i lokalnu i međunarodnu muziku. Od ranih 2000-ih, Međunarodni muzički festival u Bahreinu ugošćuje orkestre i soliste iz Evrope i Azije, a Bahreinski jazz festival dovodi izvođače iz susjednih arapskih zemalja. U međuvremenu, Mahraganat (elektro-ša'abi) i arapski pop iz Egipta i Libana sviraju se u noćnim klubovima i na radiju uz Khaliji pop (moderne pop pjesme iz Zaljeva). U džamijama se i dalje njeguju recitacije Kur'ana i vjerske pjesme; čak i pop pjevači ponekad izvode duhovne himne tokom ramazana. Ukratko, muzika ostaje intimni dio bahreinskog identiteta - od flauta sufističkih okupljanja do vrhunskih koncertnih dvorana, bahreinska auditorna kultura obuhvata cijeli spektar tradicije i globalizacije.
U Bahreinu, sport često služi kao most između tradicionalnog i modernog, i kao rijetka arena gdje su društvene barijere manje izražene. Nogomet je daleko najpopularniji sport. Domaća liga, osnovana 1952. godine, uključuje klubove poput Al-Muharraqa i Riffa koji uživaju lokalnu lojalnost. Na dane utakmica, stadioni se pune navijača svih porijekla. Nacionalna nogometna reprezentacija postala je simbol jedinstva: posebno je istaknuto da je Bahrein 2019. godine prvi put osvojio prestižni Zaljevski kup (Arapski zaljevski kup), postignuće koje se slavi preko sektarskih linija. Zanimljivo je da su taj podvig ponovili početkom 2025. godine, oduševljavajući naciju i izazivajući zajedničke počasti šiitskih i sunitskih ličnosti. Ove pobjede ostaju izvor trajnog ponosa i prenošene su uživo na nacionalnoj televiziji, prikazujući Bahreince u oduševljenom slavlju.
Država također aktivno promovira široku sportsku kulturu. Košarka, odbojka i rukomet uživaju predanu publiku (klubovi se takmiče regionalno), a kriket ima strastvenu zajednicu među južnoazijskim iseljenicima. Čak 20 bahreinskih sportista se kvalifikovalo za nedavne Olimpijske igre, često regrutovanjem talenata iz inostranstva (na primjer, naturaliziranih trkača rođenih u Keniji). Atletika i plivanje su područja u razvoju, a Bahrein ulaže u objekte za trening. U znak poštovanja prema prošlosti, konjički sportovi ostaju cijenjeni: konjske utrke i preponsko preskakanje se i dalje održavaju u Sakhiru, a staze za utrke kamila (sa visokotehnološkim robotskim džokejima) se održavaju, odražavajući beduinsko jahačko naslijeđe.
Najznačajniji globalni sportski angažman Bahreina je njegova staza za motosport. Godine 2004. Bahrein je ušao u historiju kao prva arapska zemlja koja je bila domaćin Velike nagrade Formule 1. Međunarodna staza Bahreina, smještena u pustinji Sakhir, održava ovu utrku gotovo svake godine od tada. Inauguralni događaj 2004. godine osvojio je Ferrari Michaela Schumachera, a 2014. godine noćna utrka pod svjetlima učinila je bahreinsku F1 prvom Velikom nagradom Formule 1 u kalendaru (nakon Singapura). Osim F1, staza je domaćin utrka ubrzanja i Svjetskog prvenstva izdržljivosti (8 sati Bahreina). Ovi događaji privlače posjetioce širom svijeta i smatraju se simbolima modernog međunarodnog imidža Bahreina. Njihovo vrijeme održavanja ponekad je bilo kontroverzno (na primjer, nastavili su se zbog domaćih nemira), ali oni nesumnjivo stavljaju Bahrein na globalnu sportsku mapu.
I drugi događaji njeguju nacionalni identitet. Bahrein održava godišnje regate u svojim vodama za tradicionalne čamce. Vlada podržava amatersko boksersko udruženje (nacionalni tim je nedavno osvojio azijske medalje), pa čak i mješovite borilačke vještine: šeik Khalid bin Hamad Al Khalifa osnovao je BRAVE Combat Federation, dovodeći međunarodne MMA borbe u Bahrein i promovirajući lokalne borce. Sve ovo ilustruje trend: Bahrein vidi sport kao sredstvo za ujedinjenje svojih raznolikih građana i projektovanje moderne slike. U javnom diskursu, uspješni sportisti i timovi se slave preko sektaških linija kao "bahreinska" dostignuća. Školski fizički odgoj i dalje uključuje nogomet i košarku, ali i tradicionalne igre poput al-arsija (plesa sličnog hrvanju) i keeklea (vrsta užeta za preskakanje); one održavaju starije kulturne igre živima.
Uveče na Dan državnosti (16. decembra) ili sekularni Dan Vijeća za saradnju Zaljeva, ulične parade uključuju djecu koja mašu zastavama i turnire u malom fudbalu. Čak i globalne franšize imaju svoje uporište: bahreinska omladina prati utakmice engleske Premijer lige i NBA na satelitskoj televiziji. Postoji i značajna promjena spolova: osnovane su ženske fudbalske ekipe (ženska ekipa do 19 godina dospjela je na naslovnice osvojivši prvenstvo Zapadnoazijske fudbalske federacije 2019. godine). Više djevojčica sada igra netball i trči na stazi, što odražava i moderna prava i tradicionalnu skromnost (ženske ekipe se često takmiče u abajama ili trenerkama i crpe inspiraciju iz plemenskog ponosa). Sve u svemu, sport u Bahreinu primjer je dvostrukog identiteta nacije: čuva određene sportske tradicije (konjske utrke, jedrenje inspirisano biserima), dok s oduševljenjem prihvata međunarodne utakmice i takmičenja. Za mnoge Bahreince, navijanje na utakmici je i moderna razonoda i zajednički ritual, onaj koji prevazilazi neke društvene granice i naglašava njihov identitet kao dijela male, ali ponosne zaljevske nacije.
Od džamija i suka do koncertnih dvorana i sportskih arena, vidi se misija zemlje da poštuje svoje arapsko-islamsko porijeklo, a istovremeno se angažuje sa širim svijetom. U praksi to znači zaštitu spisa biblijskog dostojanstva i plemenske tradicije, a istovremeno slanje bahreinskih umjetnika i sportista na svjetske pozornice. To znači vladu koja finansira drevne radionice keramike čak i dok sponzoriše visokotehnološke trkaće staze. To znači obrazovanje u kur'anskim školama uz kurseve međunarodne diplomatije. Rezultat je otvoreno, ambiciozno, ali ukorijenjeno društvo: Bahreinci danas recituju stare pjesme uz svjetlost lampiona na jednoj ruci i bloguju uživo o svojim životima na pametnim telefonima na isti način. Na taj način, kulturni pejzaž Bahreina ostaje sinteza tradicije i modernosti - mozaik koji se kontinuirano ponovo sastavlja kako nove pločice stižu na obalu.
Otkrijte živahne scene noćnog života najfascinantnijih evropskih gradova i otputujte na destinacije koje se pamte! Od živahne ljepote Londona do uzbudljive energije…
U svijetu punom poznatih turističkih destinacija, neka nevjerovatna mjesta ostaju tajna i nedostupna većini ljudi. Za one koji su dovoljno avanturistički nastrojeni da…
Lisabon je grad na portugalskoj obali koji vješto spaja moderne ideje sa privlačnošću starog svijeta. Lisabon je svjetski centar ulične umjetnosti iako…
Grčka je popularna destinacija za one koji traže opušteniji odmor na plaži, zahvaljujući obilju obalnih blaga i svjetski poznatih historijskih znamenitosti, fascinantnih…
Francuska je poznata po svom značajnom kulturnom naslijeđu, izuzetnoj kuhinji i atraktivnim pejzažima, što je čini najposjećenijom zemljom na svijetu. Od razgledavanja starih…
