Venezuela

Posljednjih desetljeća značajno je narastao zahvaljujući povoljnom zemljopisnom položaju, raznolikosti krajolika, bogatstvu biljnog i životinjskog svijeta, kreativnom izričaju i sretnom tropskom okruženju zemlje, koje nudi svako područje (osobito plaže) tijekom cijele godine.

Otok Margarita popularno je turističko mjesto za zabavu i opuštanje. To je otok sa suvremenom infrastrukturom, prekrasnim plažama idealnim za ekstremne sportove, te kulturno značajnim dvorcima, tvrđavama i katedralama.

Morrocoy i Los Roques

Los Roques je arhipelag koji se sastoji od otoka i uvala koji je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u zemlji. Egzotične, netaknute plaže. Morrocoy je park koji se sastoji od relativno malenih susjednih otoka s kopnom koji su se brzo razvili u jedno od najpopularnijih turističkih odredišta na Karibima.

Canaima

Nacionalni park Canaima, koji se proteže na više od 30,000 četvornih kilometara do granice s meliorativnom regijom Guayana Esequiba u Gvajani i Brazilu, smatra se šestim najvećim nacionalnim parkom na svijetu zbog svoje prostranosti. Tepuis, ili kameni platoi, pokrivaju oko 65 posto parka. To su jedinstvena biotička staništa sa značajnim geološkim značajem. Njegove strme stijene i slapovi (uključujući Angel Falls, najviši vodopad na svijetu sa 1,002 metra) pružaju veličanstven prizor.

Venezuela se nalazi u sjevernoj Južnoj Americi, a njezina kopnena masa počiva na Južnoameričkoj ploči. To je 33. najveća nacija na svijetu, s ukupnom veličinom od 916,445 km2 (353,841 četvornih milja) i kopnenom površinom od 882,050 četvornih kilometara (340,560 četvornih milja). Upravlja područjem između zemljopisnih širina 0° i 13°N i zemljopisnih dužina 59° i 74°W.

Nacija je općenito oblikovana kao trokut, s obalom od 2,800 km (1,700 mi) na sjeveru koja uključuje mnoge karipske otoke i granicom sa sjevernim Atlantskim oceanom na sjeveroistoku. Većina promatrača dijeli Venezuelu u četiri različite topografske regije: nizine Maracaibo na sjeverozapadu, sjeverne planine koje se protežu u širokom luku istok-zapad od kolumbijske granice duž sjeverne karipske obale, široke ravnice u središnjoj Venezueli i gorje Gvajane na jugoistoku.

Sjeverne planine su krajnji sjeveroistočni nastavak planinskog lanca Anda u Južnoj Americi. Pico Bolvar, najviši vrh zemlje na 4,979 m (16,335 stopa), nalazi se u ovom području. Podijeljeno gorje Gvajane na jugu uključuje sjevernu periferiju Amazonskog bazena i Angel Falls, najviši vodopad na svijetu, kao i tepuis, ogromne planine nalik stolu. Llanos, ili goleme ravnice koje se protežu od kolumbijske granice na krajnjem zapadu do delte rijeke Orinoco na istoku, definiraju jezgru zemlje. Orinoco, sa svojim bogatim aluvijalnim tlima, povezuje najveći i najznačajniji riječni sustav u zemlji; počinje u jednom od najvećih razvodnih područja Latinske Amerike. Druge značajne rijeke su Caron i Apure.

Venezuela je na zapadu omeđena Kolumbijom, na istoku Gvajanom, a na jugu Brazilom. U blizini venezuelanske obale nalaze se karipski otoci kao što su Trinidad i Tobago, Grenada, Curaçao, Aruba i Zavjetrini Antili. Venezuela ima teritorijalne probleme s Gvajanom (prethodno Ujedinjenim Kraljevstvom), uglavnom oko regije Essequibo, kao i s Kolumbijom oko Venezuelskog zaljeva. Nakon godina diplomatskih pokušaja da se riješi granični spor, spor oko granice na rijeci Essequibo od Venezuele se razbuktao 1895., te je predat "neutralnoj" komisiji (sastavljenoj od britanskih, američkih i ruskih predstavnika i bez izravnog venezuelanskog). zastupnik), koji je uglavnom odlučio protiv tužbe Venezuele 1899.

Najvažniji prirodni resursi Venezuele su nafta i prirodni plin, željezna ruda, zlato i drugi minerali. Ima i dosta vode i oranica.

Venezuela leži u potpunosti u tropima, proteže se od ekvatora do otprilike 12° N. Njena klima se kreće od vlažnih niskih ravnica s prosječnom godišnjom temperaturom do 35 °C (95.0 °F) do glečera i planina (páramos) s prosječne godišnje temperature do 8 °C (46.4 °F). Godišnja količina oborina kreće se od 430 mm (16.9 in) na polusušnom sjeverozapadu do preko 1,000 mm (39.4 in) u delti Orinoca na krajnjem istoku i amazonskoj džungli na jugu. Razine oborina su niže od studenog do travnja i kasnije u godini od kolovoza do listopada. One su poznate kao vruće-vlažne i hladno-suhe sezone. Još jedna značajka klime je varijacija u cijeloj naciji uzrokovana prisutnošću planinskog lanca poznatog kao "Cordillera de la Costa", koji se proteže od istoka prema zapadu u cijeloj zemlji. Ove planine su dom za veliku većinu ljudi.

Nacija je podijeljena u četiri horizontalne temperaturne zone, uglavnom temeljene na nadmorskoj visini, uključujući tropsku, suhu, umjerenu sa suhim zimama i arktičku (alpska tundra) klimu, između ostalog. Temperature u tropskom pojasu su visoke, s godišnjim prosjekom u rasponu između 26 i 28 °C (78.8 i 82.4 °F) ispod 800 m (2,625 stopa). Umjerena zona proteže se između 800 i 2,000 m (2,625 i 6,562 ft), s tipičnim temperaturama u rasponu od 12 do 25 °C (53.6 do 77.0 °F); glavni venezuelanski gradovi, uključujući glavni grad, nalaze se u ovoj zoni. Hladnije temperature kreću se od 9 do 11 °C (48.2 do 51.8 °F) u hladnoj zoni između 2,000 3,000 i 6,562 9,843 m (8 46 i 3,000 9,843 ft), posebno u venezuelskim Andama, gdje su pašnjaci i trajna snježna polja s godišnjim prosjekom ispod 2016 °C (2016 °F) pokrivaju zemljište iznad 2016 metara (2016 ft) u páramosu.

Najviša zabilježena temperatura bila je 42 °C (108 °F) u Machiquesu, a najniža zabilježena temperatura bila je 11 °C (12 °F), zabilježeno je s nenaseljene velike nadmorske visine u Páramo de Piedras Blancas (država Mérida), a poznate su niže temperature u planinama Sierra Nevada de Mérida.

Venezuela se nalazi u neotropskoj ekozoni, a ogromna područja nacije prije su bila prekrivena vlažnim širokolisnim šumama. Venezuelanski ekosustavi protežu se od gorja Anda na zapadu do prašume Amazonskog bazena na jugu, preko prostranih ravnica llanos i obale Kariba u sredini do delte rijeke Orinoco na istoku. Na krajnjem sjeverozapadu prostiru se grmlje kserike, dok se na sjeveroistoku nalaze obalne šume mangrova. Ima posebno bogate oblačne šume i nizinske prašume.

Venezuelanske životinje uključuju morske krave, troprste, dvoprste, amazonske riječne dupine i krokodile Orinoco, koji mogu narasti i do 6.6 metara (22 stope). Venezuela je dom za 1,417 različitih vrsta ptica, od kojih je 48 jedinstvenih. Ibisi, ospreys, vodenjak i nacionalna ptica, žuto-narančasta venezuelanska troupija, sve su važne ptice. Divovski mravojed, jaguar i kapibara, najveći svjetski glodavci, također su značajne životinje. Amazonske šume južno od Orinoca drže više od polovice venezuelskih ptičjih i životinjskih vrsta.

RWG Dennis dao je račun za gljivu, koja je digitalizirana, a informacije su dostupne online kao dio baze podataka Cybertruffle Robigalia. Ova baza podataka sadrži približno 3,900 vrsta gljiva prijavljenih iz Venezuele, iako je daleko od sveobuhvatne, a stvarni ukupan broj vrsta gljiva koje su prethodno poznate iz Venezuele vjerojatno je veći, s obzirom na općeprihvaćenu procjenu da je samo oko 7% svih gljivica na svijetu bilo pronađeno.

Preko 25,000 vrsta orhideja može se naći u venezuelskim oblačnim šumama i staništima nizinskih prašuma. Nacionalni cvijet je orhideja flor de mayo (Cattleya mossiae). Araguaney je nacionalno drvo Venezuele, a njegova prepoznatljiva bujnost nakon kišne sezone inspirirala je pisca Rómula Gallegosa da ga nazove "[l]a primavera de oro de los araguaneyes" (zlatno proljeće araguaneyes).

Venezuela je jedna od 20 nacija bogatih endemizmom na svijetu.

Njegova su stvorenja endemska u 23 posto vrsta gmazova i 50 posto vrsta vodozemaca. Iako su dostupni podaci relativno ograničeni, napravljen je prvi pokušaj da se odredi broj vrsta gljiva autohtonih u Venezueli: do sada su 1334 vrste gljiva uvjetno prepoznate kao potencijalni endemi nacije. Venezuela je dom za 38% od 21,000 svjetskih biljnih vrsta, koje su sve jedinstvene za ovu naciju.

Venezuela je jedna od najurbaniziranijih nacija u Latinskoj Americi, s velikom većinom Venezuelanaca koji žive u sjevernim gradovima, posebice Caracasu, glavnom gradu i najvećoj metropoli. U sjevernoj Venezueli, oko 93 posto stanovništva živi u gradovima, a 73 posto živi manje od 100 kilometara (62 milje) od oceana. Prema istraživanju koje su proveli sociolozi na Središnjem sveučilištu Venezuele, oko 1.5 milijuna Venezuelanaca, ili otprilike 4% do 6% stanovništva zemlje, pobjeglo je iz Venezuele nakon Bolivarske revolucije. Unatoč činjenici da je gotovo polovica geografskog područja Venezuele južno od Orinoca, tamo živi samo 5% Venezuelanaca. Ciudad Guayana, šesta najnaseljenija konurbacija, najveći je i najznačajniji grad južno od Orinoca. Barquisimeto, Valencia, Maracay, Maracaibo, Mérida, San Cristóbal i Barcelona–Puerto la Cruz su drugi važni gradovi.

Etničke skupine

Venezuelanci potječu od raznolikog skupa predaka. Za većinu stanovništva se kaže da je mestizo, ili mješovito, etničko podrijetlo. Ipak, riječ mestizo uklonjena je iz odgovora na popisu stanovništva 2011., kada je od Venezuelanaca zatraženo da se definiraju na temelju svoje tradicije i naslijeđa. Većina se identificirala kao mestizo ili bijelac, s 51.6 posto i 43.6 posto, respektivno, tvrdi da je mestizo ili bijelac. [1] Gotovo polovica stanovništva identificirana kao moreno, riječ koja se koristi diljem Ibero-Amerike koja znači "tamnoput" ili "smeđe puti", za razliku od svjetlije puti (ovaj izraz označava boju ili ton kože, a ne crte lica ili podrijetlo).

Etničke manjine u Venezueli uglavnom potječu od afričkih ili autohtonih naroda; 2.8 posto klasificirano je kao "crne", 0.7 posto kao afrodescendiente (afropotomci), 2.6 posto kao autohtoni narodi, a 1.2 posto kao "ostale rase".

Wayu je činio 58% autohtonog stanovništva, Warao je činio 7%, Karia je činio 4%, Pemón je činio 4%, Piaroa je činio 3%, Jivi je činio 3%, Au je činio 3%, Cumanágoto je činio 3% , Yukpa je činio 2%, Chaima je činio 2%, a Yanomami je činio 1%.

Prema genetskom istraživanju autosomne ​​DNK koje je provelo Sveučilište Brasilia (UNB) 2008. godine, sastav stanovništva Venezuele je 60.60 posto europski, 23 posto autohtoni i 16.30 posto Afrikanci.

Tijekom kolonijalne ere i sve do poslije Drugog svjetskog rata, mnogi europski imigranti u Venezuelu došli su s Kanarskih otoka, koji su imali veliki kulturni utjecaj na venezuelansku hranu i tradiciju. Venezuela je nazvana "osmim otokom Kanara" zbog ovih učinaka. S početkom vađenja nafte početkom dvadesetog stoljeća, američke korporacije počele su osnivati ​​operacije u Venezueli, dovodeći sa sobom ljude iz SAD-a. Kasnije, i tijekom i nakon rata, pristizali su dodatni valovi imigranata iz raznih područja Europe, Bliskog istoka i Kine, od kojih su mnogi bili potaknuti vladinim programima useljavanja i liberalnim imigracijskim zakonima. Venezuela je, kao i ostatak Latinske Amerike, tijekom dvadesetog stoljeća primala milijune europskih imigranata. To je bilo osobito vidljivo nakon Drugog svjetskog rata, kao posljedica ratom razorene Europe. Venezuela je privukla milijune imigranata iz Ekvadora, Kolumbije i Dominikanske Republike tijekom 1970-ih, kada je zemlja uživala u procvatu izvoza nafte. Neki Venezuelanci protivili su se europskoj imigraciji jer su vjerovali da će to smanjiti plaće. Venezuelanska vlada, s druge strane, agresivno je regrutirala imigrante iz istočne Europe kako bi riješila nedostatak inženjera. Milijuni više Kolumbijaca, kao i onih s Bliskog istoka i Haitija, nastavit će seliti u Venezuelu do početka dvadeset prvog stoljeća.

Prema Svjetskoj anketi o izbjeglicama 2008. koju je objavio Američki odbor za izbjeglice i imigrante, Venezuela je 252,200. godine udomila 2007 10,600 kolumbijskih izbjeglica i tražitelja azila, uz 500,000 2016 dodatnih tražitelja azila koji su ušli u Venezuelu. Vjeruje se da u zemlji ima između 2016 i milijun ilegalnih imigranata.

Procjenjuje se da autohtono stanovništvo zemlje čini oko 500 tisuća pojedinaca (2.8 posto ukupnog broja), podijeljenih na 40 autohtonih naroda. Multietnička, multikulturalna i jezična priroda zemlje prepoznata je u Ustavu, koji sadrži poglavlje posvećeno pravima autohtonih naroda, koje je otvorilo područja za njihovo političko sudjelovanje na nacionalnoj i općinskoj razini 1999. godine. Većina autohtoni narodi žive u osam država duž granica Venezuele s Brazilom, Gvajanom i Kolumbijom, a glavna plemena su Wayuu (zapad), Warao (istok), Yanomami (jug) i Pemon (jugoistok).

Religija

Prema istraživanju iz 2011. (GIS XXI), 88 posto stanovništva su kršćani, pri čemu su većina rimokatolici (71 posto), a preostalih 17 posto protestanti, uglavnom evangelici (u Latinskoj Americi protestanti se obično nazivaju Evangelikos). Venezuelanci bez vjere čine 8% stanovništva (ateisti 2%, a agnostici ili ravnodušni 6%), dok druge religije čine gotovo 3% stanovništva (1 posto njih je santeria).

Na tom području živi malo, ali moćno muslimansko, budističko i židovsko stanovništvo. Više od 100,000 muslimana živi u državi Nueva Esparta, Punto Fijo i regiji Caracas, a većina je libanonskog i sirijskog porijekla. Više od 52,000 Venezuelanaca slijedi budizam. Budističku populaciju uglavnom čine Kinezi, Japanci i Korejci. Budistički centri mogu se naći u Caracasu, Maracayu, Méridi, Puerto Ordázu, San Felipeu i Valenciji. Židovsko stanovništvo u Venezueli broji oko 13,000 ljudi i uglavnom je u Caracasu.

telefonom

Venezuela ima međunarodni pozivni broj zemlje od 58, troznamenkasti pozivni broj (uključujući početnu '0' i telefonske brojeve od sedam znamenki).

Pozivni brojevi koji počinju s '04' – na primjer, 0412, 0414, 0416 – su za mobilne telefone, dok su pozivni brojevi koji počinju s '02' – na primjer 0212 (Caracas), 0261 (Maracaibo) – za fiksne telefone.

Većina nacije koristi jedan broj hitne pomoći 171 za policiju, hitnu pomoć i vatrogasce.

Format međunarodnog telefonskog broja Venezuele je +58 (pozivni broj bez '0')- (telefonski broj)

• Za biranje drugog pozivnog broja: (pozivni broj koji počinje s '0')-(telefonski broj)
• Za biranje druge zemlje: 00-(pozivni broj)-(pozivni broj)-(telefonski broj)
• Upiti/informacije o imeniku (na španjolskom): 113
• Hitna služba za mobilne telefone: (na španjolskom): 911 (Movistar), 112 (Digitel), *1 (Movilnet)

Prepaid kartice, koje se ne mogu dopuniti, koriste se javnim telefonskim govornicama i široko su dostupne u trgovačkim centrima, benzinskim postajama i kioscima, među ostalim mjestima. Telefonske pretince prevladavaju u gradovima, ali ne primaju kovanice. Ogromnom većinom upravlja prethodni državni monopol, CANTV, ali nekim kutijama, posebice u ruralnim područjima, upravljaju Digitel ili Movistar. Prepaid kartice iz CANTV-a smiju se koristiti samo u njihovim kabinama.

Danas su popularniji sveprisutni 'komunikacijski centri' ili nakupine telefonskih govornica smještenih unutar metro stanica, trgovačkih centara ili poput obične trgovine na ulici. Većinom ovih komunikacijskih centara upravljaju CANTV ili Movistar, a oni pružaju jeftine telefonske pozive s običnih telefona u udobnim kabinama sa sjedalima. Svi vaši pozivi se snimaju, a plaćate kada izađete iz trgovine.

Mnogi ulični prodavači, poznati kao buhoneros, također pružaju telefonske pozive putem prijenosnih (baziranih na antenama) fiksnih linija postavljenih na improviziranim štandovima. Pozivi se naplaćuju po minuti.

Mobiteli

Movilnet, podružnica CANTV-a, upravlja mobitelima koji počinju s kodom 0416/0426 i koriste CDMA 800 MHz sustav i GSM/HSDPA 850 MHz. Telefónica Movistar, ranije Telcel, koristi i CDMA i GSM/HSDPA (GSM/HSDPA 850 MHz) i počinje s 0414/0424. Digitel je još jedan GSM/HSDPA (GSM/HSDPA 900 MHz) mrežni provajder čiji telefonski brojevi počinju s 0412. Moguće je kupiti SIM karticu s plaćanjem po narudžbi za Digitel GSM telefone, ali prvo morate osigurati da vaš telefon je otključan. Kada se kupi od ovlaštenog trgovca, Digitel kartica s plaćanjem po narudžbi odmah je operativna. Kartica košta oko 20 VEF (novi bolivares). Kuponi za nadoplatu u vrijednosti od deset VEF-a. SMS poruka košta 0.3 VEF kada se pošalje iz inozemstva. Imajte na umu da ne možete slati tekstualne poruke sa svog Movilnet telefona na gotovo bilo koju europsku mrežu. Digitel telefon može poslati tekstualnu poruku u gotovo svaku europsku mrežu (testirano), dok Movistar može poslati tekstualnu poruku na gotovo svaku europsku mrežu, ali nije tako pouzdan kao Digitel u tu svrhu.

Svoj telefon možete koristiti kada putujete sa stranom SIM karticom. Za informacije o roamingu do Venezuele posjetite www.gsmworld.com ili kontaktirajte svog operatera. Za europske kupce, Movilnet i Movistar će trebati quad-band telefone, dok će Digitel prihvatiti bilo koji europski telefon. Turisti iz drugih zemalja osim Europe trebali bi provjeriti svoje telefone kako bi vidjeli jesu li kompatibilni sa sljedećim bendovima.

Internet

Internet kafići, koji su često integrirani u spomenute 'komunikacijske centre', postaju sve rašireniji, pa čak i mali gradovi obično imaju barem jednu lokaciju s više ili manje dobrom povezanošću.

Poštanski uredi

Državna poštanska služba Venezuele je spora, nepouzdana i rijetko se koristi. Iako je poštanskih ureda malo, oni su još uvijek najbolja opcija za slanje razglednica kući. Kurirske usluge kao što su MRW, Domesa i Zoom najpopularnije su za slanje unutar Venezuele. Oni gotovo uvijek osiguravaju isporuku sljedećeg dana.

Centralna banka Venezuele zadužena je za uspostavljanje monetarne politike za venezuelanski bolvar, koji se koristi kao valuta. Novac se uglavnom proizvodi na papiru i distribuira diljem zemlje. Predsjednik središnje banke Venezuele trenutno je Eudomar Tovar, koji također djeluje kao predstavnik zemlje u Međunarodnom monetarnom fondu. Prema Heritage Foundation i Wall Street Journalu, Venezuela ima najniža imovinska prava na svijetu, ocjenjujući samo 5.0 na ljestvici od 100; česta je eksproprijacija bez naknade. Venezuela ima tržišno mješovito gospodarstvo koje pokreće naftna industrija, koja čini otprilike trećinu BDP-a, preko 80% izvoza i više od polovice državnog prihoda. Godine 2009. BDP zemlje po glavi stanovnika iznosio je 13,000 američkih dolara, što je stavlja na 85. mjesto u svijetu. Venezuela se može pohvaliti najjeftinijim gorivom na svijetu budući da je potrošačka cijena znatno subvencionirana.

Više od 60% deviznih rezervi Venezuele je u zlatu, što je osam puta više od prosjeka regije. Većina venezuelskog zlata pohranjenog u inozemstvu drži se u Londonu. 25. studenog 2011. prva od 11 milijardi američkih dolara vraćenih zlatnih poluga sletjela je u Caracas; Chávez je opisao repatrijaciju zlata kao "suvereni" potez koji bi pomogao u zaštiti deviznih rezervi zemlje od nestabilnosti u SAD-u i Europi. Međutim, vladine akcije brzo su iscrpile ovo repatrirano zlato, te je 2013. godine vlada bila prisiljena dodati dolarske rezerve državnih poduzeća onima nacionalne banke kako bi umirila tržište inozemnih obveznica.

U 2006. godini proizvodnja je generirala 17 posto BDP-a. Venezuela proizvodi i izvozi tešku industrijsku robu kao što su čelik, aluminij i cement, a proizvodnja je centrirana u Ciudad Guayani, u blizini brane Guri, jedne od najvećih na svijetu i izvora oko tri četvrtine energije Venezuele. Ostala značajna proizvodnja uključuje elektroniku i automobile, te pića i potrošni materijal. Poljoprivreda u Venezueli čini oko 3% BDP-a, 10% radne snage i najmanje četvrtinu geografskog područja Venezuele. Venezuela izvozi žitarice, kukuruz, ribu, tropsko voće, kavu, goveda i svinje. Naciji nedostaje samodostatnost u većini poljoprivrednih sektora. Ukupna potrošnja hrane u 2012. premašila je 26 milijuna metričkih tona, što predstavlja povećanje od 94.8 posto u odnosu na 2003. godinu.

Venezuela je bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika nafte od otkrića nafte početkom dvadesetog stoljeća, a članica je osnivačica OPEC-a. Prije nerazvijeni izvoznik poljoprivrednih proizvoda poput kave i kakaa, nafta je brzo postala dominantna u izvozu i državnim prihodima. Prezasićenost naftom iz 1980-ih rezultirala je krizom vanjskog duga i dugotrajnom gospodarskom katastrofom, s inflacijom koja je dostigla vrhunac od 100% 1996., a stopa siromaštva porasla je na 66 posto 1995., dok je (do 1998.) BDP po stanovniku pao na razinu od 1963., što je za trećinu manje u odnosu na maksimum iz 1978. godine. Devedesetih je Venezuela također imala tešku financijsku krizu 1990. godine.

Oporavak cijena nafte nakon 2001. godine ojačao je venezuelansko gospodarstvo i omogućio socijalne izdatke. Venezuela je prvotno postigla napredak u društvenom razvoju 2000-ih, posebno u sektorima kao što su zdravstvo, obrazovanje i siromaštvo, zahvaljujući društvenim inicijativama kao što su Bolivarske misije. Mnoge društvene inicijative Cháveza i njegove administracije bile su nadahnute Milenijskim razvojnim ciljevima, skupom od osam ciljeva s kojima su se Venezuela i 188 drugih zemalja dogovorile u rujnu 2000. Održivost bolivarskih misija dovedena je u pitanje zbog prekomjernog trošenja bolivarske države na javne radi i zato što Chávezova vlada nije štedjela sredstva za buduće ekonomske poteškoće kao druge zemlje OPEC-a; s ekonomskim problemima i povećanjem siromaštva kao rezultat njihove politike u 2010-ima. Administracija Huga Cháveza uvela je valutna ograničenja 2003. godine, nakon deprecijacije valute zbog bijega kapitala. To je rezultiralo uspostavom paralelnog dolarskog tržišta u godinama koje su uslijedile.

Posljedice globalne financijske krize 2008. rezultirale su novim gospodarskim padom. Unatoč osporavanoj statistici koju je dala venezuelanska vlada koja pokazuje da je nacija prepolovila pothranjenost kao odgovor na jedan od milenijskih razvojnih ciljeva UN-a, u Venezueli su se počele razvijati nestašice osnovnih roba, a pothranjenost je počela rasti. Venezuela je deprecirala svoju valutu početkom 2013. kao rezultat sve veće nestašice u zemlji. Nestašice su uključivale, i možda još uvijek uključuju, osnovne potrepštine poput toaletnog papira, mlijeka i pšenice. Strah od nestašice toaletnog papira bio je toliko intenzivan da je vlada zaplijenila tvornicu toaletnog papira i nastavila s pripremama za nacionalizaciju drugih industrijskih elemenata kao što je dostava hrane. Kreditni rejting Venezuele također je mnogo puta smanjen u 2013. kao rezultat postupaka predsjednika Nicolása Madura. Jedan od njegovih izbora bio je natjerati trgovine i skladišta da prodaju svu svoju robu, što je rezultiralo još većim nestašicama u budućnosti. Većina agencija za ocjenjivanje obveznica također je dodijelila Venezueli negativan rejting.

Državljani sljedećih zemalja ne trebaju vizu za posjet Venezueli do 90 dana iz turističkih razloga (umjesto toga će se dati turistička kartica): Argentina, Australija, Austrija, Barbados, Belgija, Belize, Brazil, Bugarska, Kanada, Čile , Kostarika, Danska, Dominika, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Grenada, Hong Kong, Island, Iran (maks. 15 dana), Irska, Italija, Jamajka, Japan, Koreja (Južna), Litva, Lihtenštajn, Luksemburg, Malezija, Meksiko, Monako, Nizozemska, Nizozemski Antili, Nevis, Novi Zeland, br. Poslovni putnici gotovo uvijek moraju dobiti vizu prije ulaska u zemlju.

Putnici u Caracasu prolaze kroz imigraciju u novouređenoj dvorani za dolaske prije nego što pređu na preuzimanje prtljage. Službenici će pregledati vašu putovnicu i mogu vas ispitati. Ako se carinik ili bilo tko drugi raspita o vašem posjetu, recite im da ste tu samo zbog turizma. Prije predaje poreznog obrasca carinskim tijelima, morate uskladiti oznaku prtljage na zrakoplovnoj karti s crtičnim kodom na torbi prilikom preuzimanja prtljage.

Mnogi ljudi mogu vam se obratiti nakon vašeg dolaska, nudeći vam pomoć u pronalaženju taksija ili zamjeni novca. Bolje je ne komunicirati ni s kim tko vam prilazi. Čak i zaposlenici zračne luke s valjanom identifikacijom mogu vas pokušati usmjeriti na različite dijelove zračne luke gdje možete mijenjati novac na crnom tržištu. Uvijek dogovorite cijenu prije nego uđete u taksi iz zračne luke i unajmite taksi samo sa službenim žutim ovalnim pečatom.

Međunarodna zračna luka Simon Bolivar (također poznata kao zračna luka Maiquetia), (IATA: CCS), primarna je međunarodna zračna luka u državi Vargas. Udaljen je oko 30 minuta vožnje od Caracasa. Tijekom dana autobusi polaze iz Parque Central i autobusne stanice Avenida Lecuna, koja se nalazi u blizini Calle del Sur. Autobusi voze od 7 do 6 sati i koštaju 40 BsF po osobi. Taksi od zračne luke košta Bs. 300,000 (350 BsF) / 7 USD (službeni tečaj) i 5 USD (neslužbeni tečaj) tijekom dana, a Bs. 400,000 (400 BsF) / 8 USD (službeni tečaj) i 5,7 USD (neslužbeni tečaj) noću. Dostupni su međunarodni letovi za Maracaibo, Porlamar i Valenciju, iako su opcije ograničene.

Iz Sjedinjenih Država i većine velikih europskih gradova možete putovati bez prestanka.

United Airlines ima dnevne letove od Caracasa do Houstona i tjedne letove od Caracasa do Newarka (sezonski). American Airlines ima dnevne letove iz Miamija, Puerto Rica, Dallasa i New Yorka JFK. Delta Airlines obavlja svakodnevnu uslugu iz Atlante. Četiri puta tjedno, Air Canada nudi izravan let iz Toronta.

Dostupni su direktni letovi iz Pariza (Air France), Rima i Milana (Alitalia), Madrida (Iberia, Air Europa, CONVIASA, Santa Barbara), Tenerifa (Santa Barbara), Santiaga de Compostele (Air Europa -sezonska usluga-), Frankfurta (Lufthansa), te Lisabon i Porto (Lufthansa) (TAP).

Letove za ostatak Srednje i Južne Amerike osiguravaju Aeropostal, CONVIASA, Avianca, Copa Airlines, Lloyd, LAN i Aerolneas Argentinas.

Copa Airlines ima dnevne letove iz Caracasa, Maracaiba i Valencije za Panamu, s vezama s ostatkom Južne Amerike, Srednje Amerike i Sjedinjenih Država.

American Airlines svakodnevno obavlja letove od Maracaiba do Sjedinjenih Država.

Pristojba zračne luke za strane odlaske (u zračnoj luci Maiquetia) iznosi Bs. 137.00 / 53.49 USD (službeni tečaj) i 23 USD (neslužbeni tečaj), dok je naknada za odlazak Bs. 46 / 21.4 USD (službeni tečaj) i 9.2 USD (neslužbeni tečaj) (neslužbeni tečaj). Te se pristojbe plaćaju u zračnoj luci, unatoč činjenici da ih mnoge zrakoplovne karte uključuju. Samo American Airlinesu sada je dopušteno uključiti pristojbu zračne luke u cijenu karte. Sve ostale strane zrakoplovne tvrtke ne mogu uključiti ovu pristojbu u svoje cijene karata.

Kada napuštate Venezuelu, dobro je imati pri ruci najmanje 50.00 USD. Ako troškovi porastu ili ste prisiljeni platiti i aerodromsku i izlaznu pristojbu, možete otići u glavno predvorje, gdje bi mnogi trgovci rado zamijenili pedeset dolara za 250 bolivares fuertes, dovoljno da pokriju račun. Ako nemate gotovine, možete zatražiti od osoblja Air Canada da tereti vašu kreditnu karticu i da vam da gotovinu za plaćanje pristojbe zračne luke. Kada koristite ovaj pristup, zatražite 'efectivo.'

Zračna pristojba za domaće letove (u zračnoj luci Maiquetia) iznosi Bs. 23. (BsF. 23) Glavni domaći zračni prijevoznici u Venezueli su Aeropostal Alas de Venezuela, Santa Barbara Airlines, Avior Airlines, Conviasa i Aserca Airlines.

Venezuela ima cestovne veze s Kolumbijom i Brazilom. Cestovni prijelaz za Brazil, nedaleko od pograničnog grada Santa Elena de Uairén, prilično je udaljen od većine turističkih atrakcija u Venezueli i stoga nije popularna ulazna točka. Granične procedure su stroge, a svi posjetitelji koji dolaze iz Boa Viste moraju dobiti vizu. Konzulat Venezuele nalazi se na Av Benjamin Constant u Boa Visti.

Primarna veza Venezuele s Kolumbijom vodi od Ccute do pograničnog grada San Antonio del Táchira, koji je otprilike 50 kilometara udaljen od užurbane andske metropole San Cristóbal. Za jednodnevni izlet u Ccutu nije potrebna viza, ali granične procedure su vrlo stroge, s brojnim inspekcijama. Posjetitelji se pozivaju da brzo putuju kroz pogranično područje jer može biti opasno. SRPANJ 2012.: Ograničenja na granicama sada su mnogo opuštenija i nitko me nije zaustavio niti pretražio na mom putovanju iz Venezuele u Kolumbiju.

Moguće je doći lokalnim autobusom ravno od San Cristobala do Cucute za 25 BSF (taksi košta 250 BSF), ali imajte na umu da lokalno stanovništvo ne mora imati pečat u putovnici, a autobus vas neće čekati dok vi prolaze migracijske formalnosti. Ako napuštate Venezuelu cestom od San Antonija do Cucute, morate platiti neugodnu izlaznu naknadu od 90 BSF, stoga nemojte mijenjati sve svoje bolivare u Venezueli. Zapravo, u Cucuti ćete dobiti niže cijene. (Trenutno 1 bolivar vrijedi 195 pezosa.)

Putnici koji posjećuju Venezuelu moraju nositi identifikaciju. Na brojnim rutama postoje vojne kontrolne točke, pa neka vaša putovnica bude dostupna ako putujete vozilom ili autobusom; po mogućnosti ponijeti fotokopiju putovnice u boji. Ako vam je putovnica ukradena, to će olakšati rad s vašim lokalnim konzulatom. Vojna prisutnost je kontinuirana, iako rijetko predstavlja izvor brige. Rekavši to, postoje krive vlasti. Kada se, na primjer, traži droga u vašem posjedu, dobra je ideja pomno paziti na to. Vojnik Guardia Nacional (Nacionalne garde) može proizvoditi drogu kako bi iznudio mito ili ukrao robu. Kazne za korištenje droge su oštre, a težina dokaza je na optuženom; policija također može tražiti mito koristeći istu taktiku.

Venezueli nedostaje nacionalna željeznička infrastruktura, što ostavlja tri alternative za putovanja diljem zemlje: iznajmljivanje automobila, autobuse i automobile za najam. Venezuelanski vozači obično su agresivni i ravnodušni prema prometnim zakonima. Venezuelanski promet je strašan; vozači su neprijateljski raspoloženi, a svi žele biti prvi. Zbog toga se općenito ne savjetuje najam vozila. Niska cijena benzina, s druge strane, čini ovaj izbor vrlo isplativim. Osiguranje će biti najskuplji aspekt najma vozila. Cijena bezolovnog benzina od 95 oktana je 0.097 BsF/litra, odnosno oko 0.022 USD/litra na službenoj zamjeni. Oko 0.09 dolara po galonu.

Nemojte podcijeniti potpuni haos koji je venezuelanski promet. Cestovni propisi koji se često zanemaruju zahtijevaju od vas da vozite desnom stranom osim ako ne pretječete i da prepustite vozilima koja se približavaju kružnom toku. Na međugradskim cestama vozači redovito prelaze 160 km/h (100 mph). Zakoni o sigurnosnim pojasevima koji zahtijevaju da ih putnici u vozilu nose ne poštuju se uvijek.

Prometna signalizacija se često zanemaruje, osobito noću, ne zbog nedostatka strpljenja, već zato što vozači ne žele zaustaviti svoje vozilo iz straha od krađe.

Budite oprezni da se motocikli (moto taksiji) ponekad mogu primijetiti kako prevoze do pet putnika, obično bez kaciga, što povećava opasnosti na cesti.

Kada se približavate pješačkom prijelazu u Venezueli, imajte na umu da pješaci nemaju prednost kao u Sjedinjenim Državama i mnogim europskim zemljama. Ako usporite ili se zaustavite na pješačkom prijelazu kako biste omogućili pješaku da prijeđe, možete se sudariti s neopreznim vozačem.

Sustav autobusa je velik i razumne cijene (djelomično zbog niske cijene plina). Autobusni terminali su prepuni, ali općenito je jednostavno pronaći autobus za bilo koji veliki grad koji će krenuti u kratkom vremenskom razdoblju. Kratka vožnja autobusom (2 sata) može koštati 30 BsF (30.000 Bs) (približno 7 USD po službenoj mjenjačnici i 3 USD po neslužbenom tečaju), dok ekstremno duga vožnja autobusom (9 sati) može koštati 100 BsF do 150 BsF po osobi ( otprilike 23 USD ili 35 USD po službenoj zamjeni ili 10 USD i 11 USD po neslužbenom tečaju). Veći autobusi obično su klimatizirani. Dapače, često su pretjerano klimatizirane pa ponesite sa sobom deku. Autobusi su brza i jednostavna metoda za putovanje diljem zemlje. Međutim, zbog pojave krađa autobusa u oba grada i na autocestama, potrebno je održavati odgovarajuću sigurnosnu svijest. Kako biste osigurali da nijedan putnik ne nosi oružje bilo koje vrste, odaberite autobusne rute koje koriste detektor metala i provjeru torbe.

Ako više volite ići autobusom, 'Aeroexpressos Ejecutivos' je izvrstan izbor; imaju svoj terminal u stambenoj četvrti Caracasa (Chacao, Bello Campo) ( [www] ), a prtljaga se provjerava u autobusima (kao u zračnoj luci). Vozila su čista, sigurna i dobro održavana, a vozači su naučeni voziti u granicama brzine (na venezuelanskim autocestama ima mnogo nesreća u redovnim autobusima, većinom zbog prebrze vožnje na loše održavanim cestama). Koštaju više od običnog autobusa, ali su još uvijek jeftini prema američkim/europskim standardima. Možete platiti kreditnom karticom i kupiti karte putem telefona. Aeroexpressos nudi nešto skuplje alternative za mnoge duge rute, uključujući polu-cam sjedala, stolice koje se više naslone i udobnije spavanje na noćnim letovima.

Autobusi možda neće voziti redovito u malim zajednicama. U takvim situacijama mogu se koristiti automobili za iznajmljivanje, često poznati kao "por puestos". Obično su to stari i dotrajali automobili, ali su jeftini. Oni su skuplji od autobusa, obično koštaju 40 BsF po putniku za jednosatno ili dvosatno putovanje (oko 9 USD službeno i 5 USD neslužbeno). Glavni problem je to što obično čekaju da imaju puno vozilo (4 ili 5 osoba) prije nego što krenu na put. Ako želite odmah otići, vozač bi vas obično pokušao nagovoriti da platite dodatne putnike. Međutim, vozila su popularna i obično se ne mora dugo čekati da se automobil napuni. Por puestos se razlikuju po znakovima koji prikazuju nazive ulica ili mjesta kroz koje obično putuju ili se zaustavljaju. Treba izbjegavati samo putovanje u por puesto, kao i 'pirate', neautentične, neovlaštene taksije koji mogu pokušati opljačkati turiste.

Unutar gradova često se koriste taksi vozila. Taksiji su najskuplji način prijevoza, iako su još uvijek jeftiniji od svojih sjevernoameričkih ili europskih kolega. Putovanje preko grada često će koštati između 20 i 120 BsF. (ovisno o gradu). Taksiji nemaju brojila i noću će naplaćivati ​​veću cijenu. To je tipično za Venezuelu; ipak, budući da su sve cijene u venezuelanskom gospodarstvu promjenjive, dobra je ideja unaprijed dogovoriti naknadu za putovanje. Napojnica se ne predviđa niti je potrebna. Vozač napojnicu smatra dijelom naknade koju naplaćuje i uključit će je u svoje pregovore.

Lokalni autobusi su dostupni i općenito povezuju stanicu sa centrom grada. Obično koštaju između 2 i 4 BsF, ovisno o gradu. Autobusne rute općenito su misterij za neiskusne, ali možete pokušati pročitati simbole na prozorima (koji idu na —- koji dolaze iz).

Caracas se može pohvaliti čistim, suvremenim sustavom metroa po razumnoj cijeni koji se trenutno proširuje. Džeparenje je uobičajeno u metrou, dok se oružane pljačke praktički ne čuju. Uobičajeno, delinkventi će pokušati odvući pažnju putnika prije nego što drugi član bande izvadi novčanik ili torbu u odgovarajuće vrijeme. Bolje je držati prtljagu ispred sebe i izbjegavati nepozvan kontakt očima s drugima.

Venezuela je privlačna nacija za istraživanje automobilom zbog svoje opsežne mreže cesta (oko 82,000 2016 km) i povijesno jeftinih cijena benzina.

Mnoge ceste su u izvrsnom stanju, ali ima i makadamskih i zemljanih cesta kojima je potrebno terensko vozilo, osobito tijekom kišne sezone koja traje od svibnja do listopada. Zbog toga je bitno putovati s pristojnom cestovnom kartom (npr. Laminirana karta Berndtson & Berndtson Venezuele) i biti potpuno informirani o udaljenostima, uvjetima na cestama i predviđenom vremenu putovanja. Cochera andina web stranica pruža informacije o otprilike 120 ruta diljem zemlje.

Možete unajmiti vozilo za 20 do 50 dolara po danu, uključujući osiguranje i pravnu odgovornost. To bi moglo dovesti do toga da ponovno razmislite o najmu vozila, osobito zato što iznajmljivanje automobila s vozačem obično košta isto.

Gorivo košta 0.097 Bs/litra, što je ekvivalentno 0.022 US$/litra – 0.09 US$/galon – 0.03 €/litra (po službenim cijenama) i 0.01 US$/litra – 0.045 US$/galon – 0.013 €/litra. U većim gradovima postoji mnogo benzinskih postaja. Napunite spremnik prije odlaska u udaljene regije ili ponesite rezervni kanister sa sobom. U gorju potrošnja plina često prelazi 15 litara na 100 kilometara.

Za vožnju u Venezueli morate imati međunarodnu vozačku dozvolu. Tijekom redovitih inspekcija policija često može zatražiti dozvolu, kao i broj okvira ili motora. Općenito, prometni propisi su usklađeni s međunarodnim standardima. Međutim, nemojte podcijeniti potpuni haos koji je venezuelanski promet. Kad vozite u Venezueli, budite oprezni.

Prometni propisi koji se često zanemaruju zahtijevaju od vas da vozite desnom stranom osim ako ne pretječete i da popustite prometu u kružnom toku. Iako je ograničenje brzine izvan grada 80 km/h i 60 km/h unutar grada (50 km/h noću), lokalni vozači redovito prelaze 160 km/h (100 mph) na međudržavnim cestama. Zakon nalaže putnicima u vozilu da vežu pojaseve tijekom vožnje, što se često zanemaruje. Kada zapnete u prometu, drugi automobili će vas neprestano pokušavati proći. Također, imajte na umu da motori povremeno mogu prevoziti do pet osoba bez kaciga. Pazite noću: ceste, vozila i bicikli često imaju malo ili nimalo osvjetljenja. Također je vrijedno napomenuti da čak i “izvrsne” ceste mogu sadržavati neočekivano duboke rupe. Iz tog razloga, kao i općenito iz sigurnosnih razloga, ne preporuča se međugradska putovanja u noćnim satima.

Samo na glavnim rutama naći ćete dobru signalizaciju. Sljedeći su primjeri uobičajenih i vitalnih prometnih znakova:

• Ande
  Ovo područje, koje uključuje države Mérida, Táchira i Trujillo, je planinsko i lijepo.
• karipski otoci
  Ovdje se mogu naći mnoge od najljepših plaža, budući da postoji oko 600 otoka ili manjih formacija.
• Središnji
  Od Caracasa i susjednih prigradskih gradova Miranda i Vargas do država Aragua i Carabobo, najnaseljenija regija Venezuele ima izvrsne plaže i velike gradove.
• Guayana
  Ogromna i uglavnom nenaseljena regija južno od rijeke Orinoco, koja čini otprilike polovicu nacionalnog teritorija Venezuele, sadrži prašumu u Amazonasu, stolne planine u državama Gran Sabana i Bolivar i ravne močvare koje se protežu u delti Orinoca.
• Ravnice
  Države Apure, Barinas, Cojedes, Guárico i Portuguesa sastoje se od golemih širokih ravnica koje su dom stočarstva i veličanstvene divlje životinje.
• sjeveroistok
  Prekrasne nenaseljene plaže u blizini Anzoáteguija i Sucrea, kao i brda i špilje u državi Monagas.
• Sjeverozapad
  Sjeverozapad, koji je bogat naftom iz države Zulia, također ima dodatne plaže u Falconu i prekrasan poljoprivredni krajolik u Yaracuyu i Lari.

• Caracas – Kao glavni i najveći grad Venezuele, Caracas se smatra jednim od najkozmopolitskih i najsuvremenijih gradova u Južnoj Americi. Postoje mnoga mjesta za istraživanje, uključujući kazališta, trgovačke centre, muzeje, umjetničke galerije, parkove, dobro očuvanu kolonijalnu arhitekturu, pa čak i gurmanske restorane.
• Coro – prvi glavni grad Venezuele i grad s bogatom kolonijalnom arhitekturom, prepoznatljivim prirodnim krajolikom i turističkom privlačnošću. Njegovo povijesno središte proglašeno je mjestom kulturne baštine.
• Ciudad Bolivar – Polazna točka za letove za Angel Falls, kao i zgodan presjedanje u Brazilu.
• Ciudad Guayana – Najorganiziraniji grad u Venezueli i primarni ulaz u deltu Orinoca i Gran Sabana, dominira teška industrija. Mještani ga još uvijek nazivaju Puerto Ordaz ili San Félix.
• Maracaibo – Maracaibo je druga najveća metropola Venezuele, suha i nafta.
• Maracay – Nekoć glavni grad Venezuele, u njemu se danas nalazi glavna vojna postaja.
• Mérida – Mérida je prekrasan sveučilišni grad u visoravni Anda poznat po svojim aktivnostima na otvorenom.
• Puerto La Cruz – Ovo je mjesto na koje možete doći ako želite vidjeti plaže istočne Venezuele.
• San Cristóbal – San Cristóbal je zeleni, užurbani grad na kolumbijskoj granici u planinama Anda.

• anđeo pada
• Nacionalni park Canaima
• Choroni
• Arhipelag Los Roques
• Otok Margarita
• Mochima
• Maroko
• Laguna Sinamaica
• Ravnice
• Roques
• Delta Orinoka
• La Gran Sabana

U Caracasu postoji pristojan izbor hotela s 5 zvjezdica, ali su obično skupi. U drugim turističkim područjima Venezuele, posadas (kuće za goste ili pansioni s doručkom) općenito su najbolji izbor, svaki sa svojim jedinstvenim njuhom i obično pruža doručak ili večeru po želji. Cijena i kvaliteta posadas mogu se jako razlikovati. Omladinskih domova nedostaje.

Imajte na umu da mnogi hotelski kreveti (obično do srednje razine) nisu ništa drugo do madraci na betonskim pločama koje oponašaju opruge. Možda vam neće biti najudobnije, ovisno o vašim navikama spavanja. Nešto o čemu treba razmišljati dok tražite hotel za boravak.

Arepas, koje su debele kukuruzne tortilje izlomljene i punjene raznim sastojcima, klasičan su venezuelanski obrok. Najpoznatije su varijante “reina pepiada” (narezana pileća salata s avokadom) i “domino” (punjene crnim grahom i naribanim bijelim sirom). Hallacas (domaći tamale Venezuele, sa svinjetinom, maslinama, grožđicama uvaljanim u kukuruzno brašno i umotanim u lišće trputca da se kuha na pari) tradicionalno je božićno jelo. Cachapas (kukuruzne palačinke često prekrivene slanim sirom poznatim kao "telita" ili "queso de mano"), empanadas (slana peciva) i sveprisutni "perros calientes" (hot-dogovi) popularna su ulična hrana. Sporo jelo uključuje izvrsne riblje večere i juhu od škampa poznatu kao "cazuela de mariscos".

Tipični venezuelanski obrok je pabellón, koji se sastoji od riže, crnog graha i govedine s prženim kriškama trputca sa strane. Gore navedena jela poznata su kao “comida criolla” ili kreolska kuhinja.

Venezuela je glavni proizvođač visokokvalitetnih zrna kakaa, a venezuelanska čokolada može biti ukusna. Marka El Rey poznata je po visokoj kvaliteti.

Venezuelanska piva mogu se činiti laganim i vodenastim određenim ukusima, osobito onima koji vole jača i složenija piva. Polar je najpopularniji brend piva, a dolazi u niskokaloričnom obliku (Polar Light), laganoj verziji (Polar Ice) i premium verziji (Solera). Ostala piva dostupna diljem zemlje uključuju Zulia i Regional. Viski je iznimno popularan među Venezeulcima, posebno u posebnim prilikama. Venezuelanski rum je obično crn i visoke kvalitete. Među najboljima je marka Santa Terese “1796”. To je rum iz Solere. Pampero “caballito frenado” i Cacique su još dvije poznate marke ruma.

Venezuelanci su veliki pijanci koji će često proći kroz kutiju piva prije doručka na blagdanske dane, da bi nakon noći popili bocu ruma ili viskija.

“Chicha Andina”, popularno bezalkoholno piće pripremljeno od rižinog ili kukuruznog brašna, popularno je bezalkoholno piće.

Malta, ponekad poznata kao Maltin, je bezalkoholno gazirano sladno piće koje se prodaje uz konvencionalna bezalkoholna pića. Također ga proizvodi tvrtka Polar.

Venezuelanska kava je ukusna, ali svakako zatražite pravu kavu (mašinski napravljenu, 'de la maquina'), inače ćete možda dobiti 'negrito' ili 'guayoyo', što može varirati od slabe filter kave do mirisa kave smeđa voda.

Valuta Venezuele je Bolivar Fuerte (BsF), koji je zamijenio prethodni bolivar 1. siječnja 2008. po tečaju 1:1 BsF prema starom 1000 Bs.

Bolivari se ne mogu lako pretvoriti u zemlju ili izvan nje zbog strogih valutnih ograničenja na snazi ​​od 2003. Službeni tečaj sada iznosi 10 BsF za američki dolar (omogućuju banke i nekoliko mjenjačnica), ali paralelno tržište cvjeta koji trguje po višim stopama. Ove neslužbene stope variraju kao odgovor na opću potražnju za valutom, inflaciju i političke nemire. Na “paralelnom tržištu” postoje tri tečaja: turistički, crno tržišni (malo viši, ali opasan i neugodan) i brokerski obveznica (visoki iznosi u državnim obveznicama, kada su u prodaji). Najviša, koja se pojavljuje kao referenca na određenim internetskim stranicama, je stopa državnih obveznica u dolarima, koja je nedostupna osim ako ne kupite tisuće dolara državnih obveznica preko venezuelanske brokerske tvrtke. To je ono što određuje crno tržište i turističke cijene. Crno tržište treba izbjegavati osim ako niste sigurni u poštenje pojedinaca koji mijenjaju vaš novac. Oni mogu biti prevaranti, kriminalci ili čak policajci koji se maskiraju u trgovce. Turistička stopa, koju obično daju pojedinci višeg ranga u turističkom sektoru, najsigurnija je paralelna razmjena (upravitelji hotela, vlasnici posada itd.). Cijene variraju diljem Venezuele i iz tjedna u tjedan. Turistička stopa rijetko se mijenja tijekom vremena. Nakon što se promijenite, nećete moći vratiti u eure ili dolare osim ako turistički operater koji vam ga je zamijenio nije dovoljno ljubazan da to vrati.

U siječnju 2013. turistička stopa iznosila je približno 16 BsF za dolar i 20 BsF za euro. Dana 27. siječnja 2014. godine tečaj SICAD-a, koji je utvrđen 24. prosinca 2013., iznosio je 11,29 BsF. po američkom dolaru; do 25. ožujka 2014., novi tečaj poznat kao SICAD 2, porastao je na tada ogromnih 54,8 BsF. po američkom dolaru. Do kraja 2016., sa službenim tečajem koji je ostao na 10 BsF za američki dolar, valuta se neformalno trgovala na 4000 BsF za dolar i brzo je opadala, izgubivši više od polovice svoje vrijednosti u jednom mjesecu. Hrana i osnovne potrepštine su ograničene u trgovinama, a mnogi potrebni lijekovi postaju nedostupni.

Trenutne paralelne tržišne stope dostupne su ovdje. (Čini se da je zabranjeno u Venezueli; koristite proxy poslužitelj ili jednostavno potražite "dolar paralelo"). Venezuelanska valuta se također prodaje na eBayu izvan Venezuele po različitim cijenama između paralelnog tečaja na crnom tržištu i službenog tečaja vlade, te se promovira kao kolekcionarski predmet, a ne kao putni novac. Kupnjom prije odlaska dobit ćete nešto novca za potrošnju dok ne pronađete osobu od povjerenja koja će pretvoriti novac u Venezueli. Jaz između crnog tržišta i službenih tečajeva državne valute je ogroman.

Visa i MasterCard su uobičajeno prihvaćene, dok se American Express i Diners Club često prihvaćaju u vrhunskim restoranima, hotelima i trgovačkim centrima. Prije obrade kupnje kreditnom karticom, trgovci uvijek traže identifikaciju (putovnica će biti dovoljna). Bankomati se mogu naći u cijeloj zemlji. Daju samo bolivare po službenom tečaju od 4.3. Maestro debitne kartice su najšire prihvaćene, ali Visa debitne kartice se često odbijaju jer su "prevara" za prodavače (pojavljuju se kao "debitna" za kupca i "kreditna" za prodavača), a neki bankomati također zahtijevaju posljednje dvije znamenke venezuelanskih identifikacijskih brojeva kao dodatnu sigurnosnu mjeru, što uzrokuje probleme strancima koji nemaju ID broj vezan za njihov bankovni račun.

Budući da mnogi trgovci, osobito taksisti, rijetko imaju sitniš, bolje je nositi sitniš, a ne velike novčanice. Davanje napojnice taksistima je neobično i može izgledati čudno. Budite oprezni s taksistima, jer gotovo svi napadaju posjetitelje, posebno na putu od zračne luke do Caracasa. Koristite samo službene taksije zračne luke (crni Ford Exploreri s automatom unutar zračne luke). Kupite svoju kartu tamo, prvo provjerite cijenu na temelju odredišta prikazanog na šalteru, umjesto da odmah pitate blagajnu ili taksiste. Također možete organizirati prijevoz iz zračne luke, ali to će biti skuplje (uglavnom luksuzni hoteli). Možete koristiti “Teletaxi” u Caracasu za sigurnu taksi uslugu, koju možete zakazati telefonom (0212-9534040). Prije naručivanja usluge nazovite i raspitajte se o cijeni.

Napojnice su obično niske u restoranima. Ako je uključena naknada za uslugu od 10%, na iznos se može ostaviti neka dodatna sitnica, a ako nije uključena, uobičajena je napojnica od 10%.

Viseće mreže i rukotvorine od tamnog drveta, kao i blistavo oslikani kipići krupnih dama, mogu se pronaći diljem Venezuele. Neke regije, poput države Falcón, imaju dugu povijest proizvodnje visokokvalitetne glazirane keramike.

• 1. siječnja: Nova godina
• 14. siječnja: Blagdan Božanskih župnika
• 12. veljače: Dan mladosti
• 20. veljače: Dan federacije
• 21. ožujka: obljetnica ukidanja ropstva
• 19. travnja: Dan pokreta neovisnosti
• 5. srpnja: Dan neovisnosti
• 24. srpnja: Rođenje Simóna Bolívara
• 8. rujna: Rođenje Djevice Marije i blagdani Djevice del Valle i Gospe od Coromoto
• 12. listopada: Dan autohtonog otpora
• 8. prosinca: Dan bezgrešnog začeća i vjernosti
• 25. prosinca: Božić

Većina Venezuelanaca nije zabrinuta za rasne probleme jer se bijelci ili kreoli miješaju s domorodačkim i afro-Venezuelancima u svakodnevnom životu (obrazovanje, život, politika, brak). Kao rezultat toga, izraz "crnac" može se koristiti neovisno o tome tko ga izgovara ili tko se na ovaj način spominje. Izrazi poput "negrito" ili "mi negro" često se koriste kao izrazi naklonosti. Možda ćete čuti nekoga kako damu naziva "crna", bez obzira na njezinu boju. Općenito, Afro-Venezuelanci to ne smatraju uvredljivim jer su riječi samo varijante španjolskog izraza za "crno". Slično, nemojte se uzrujati ako vas netko nazove “flaco” (tanak) ili “gordo” (debeo), budući da se oba izraza koriste prilično opušteno i često kao ljubazan pozdrav.

Većina Venezuelanaca ne vidi razlike između Britanaca, Amerikanaca ili Europljana. Kao rezultat toga, čak i ako ste Rus, možete očekivati ​​da ćete biti nazvani "gringo". Neka vas ovo ne uznemirava kao govornika španjolskog.

Venezuelanci, poput Kolumbijaca, Nikaragvaca i Panamaca, imaju smiješnu metodu ukazivanja na stvari napuhavanjem usana i podizanjem brade, stoga nemojte očekivati ​​da će vam ljudi pusiti poljupce kada pitate za smjer.

Još jedna važna točka koju treba zapamtiti jest da je venezuelansko društvo duboko podijeljeno između “Chavistas” (one koji podržavaju predsjednika Chaveza) i “Anti-Chavistas” (one koji mu se protive), stoga se snažno savjetuje da se ne raspravlja o njemu i/ili njegovoj politici osim ako niste sigurni na kojoj su strani vaši venezuelanski prijatelji.

Venezuelanska kultura je lonac za topljenje koji se sastoji uglavnom od tri različite obitelji: autohtone, afričke i španjolske. Prve dvije civilizacije dalje su podijeljene na temelju plemena. Akulturacija i asimilacija, karakteristična za kulturni sinkretizam, rezultirala je današnjom venezuelanskom kulturom, koja je po mnogočemu slična ostatku Latinske Amerike, unatoč značajnim varijacijama zbog prirodnog okruženja.

Autohtoni utjecaj ograničen je na nekoliko leksičkih i gastronomskih pojmova, kao i na brojna imena mjesta. Afrički utjecaj također se može vidjeti u glazbenim instrumentima kao što je bubanj. Španjolski utjecaj bio je snažan (zbog procesa kolonizacije i društveno-ekonomskog sustava koji je uspostavio) i dolazio je uglavnom iz područja Andaluzije i Extremadure, koja su bila podrijetlo većine imigranata na Karibima tijekom kolonijalnog razdoblja. Zgrade, glazba, katolička vjera i jezik su primjeri toga.

Borbe bikova i neki aspekti kuhinje pod velikim su utjecajem španjolske kulture. U devetnaestom stoljeću Venezuelu su dodatno oplemenile razne struje indijske i europske baštine, osobito iz Francuske. U najnovijoj fazi, ulje američkog porijekla i simptomi nove španjolske, talijanske i portugalske imigracije dodali su ionako raznolik kulturni mozaik u ključnim gradovima i područjima. Na primjer, utjecaj bejzbolskog okusa, brze hrane u američkom stilu i suvremenih arhitektonskih projekata može se pratiti do Sjedinjenih Država.

Religijske teme u početku su dominirale venezuelanskom umjetnošću. Umjetnici su ipak počeli naglašavati povijesne i herojske prikaze borbe zemlje za slobodu u kasnom devetnaestom stoljeću. Martn Tovar y Tovar bio je pokretačka snaga ovog poteza. U dvadesetom stoljeću modernizam je preuzeo kontrolu. Arturo Michelena, Cristóbal Rojas, Armando Reverón i Manuel Cabré poznati su venezuelanski umjetnici, kao i kinetički umjetnici Jess Soto, Gego i Carlos Cruz-Dez te moderni umjetnici Marisol i Yucef Merhi.

Venezuelanske autohtone glazbene tradicije predstavljaju ansambli Un Sólo Pueblo i Serenata Guayanesa. Cuatro je nacionalni glazbeni instrument. Alma Llanera (Pedro Elas Gutiérrez i Rafael Bolvar Coronado), Florentino y el diablo (Alberto Arvelo Torrealba), Concierto en la llanura (od Juana Vicentea Torrealbe) i Caballo Viejo (od Simóna Daza) primjeri su tipičnih glazbenih stilova i komadi koji su se pojavili u regiji llanos i oko nje.

Zulianska gaita je još jedan poznati stil koji se obično izvodi oko Božića. Joropo je nacionalni ples. Venezuela je dugo bila kulturni melting pot, što pokazuje bogatstvo i raznolikost njezinih glazbenih žanrova i plesova, koji uključuju calipso, bambuco, fula, cantos de pilado de maz, cantos de lavanderas, sebucán i maremare. Teresa Carreo bila je svjetski poznata klavirska virtuoza devetnaestog stoljeća. Klasična glazba posljednjih je godina doživjela nekoliko izvanrednih izvedbi. Omladinski orkestar Simóna Bolvara, predvođen Gustavom Dudamelom i Joséom Antoniom Abreuom, održao je niz izvanrednih nastupa u raznim europskim glazbenim prostorima, ponajviše na London Proms 2007., te je osvojio mnoge nagrade. Orkestar predstavlja vrhunac El Sistema, javno financirane inicijative za glazbeno obrazovanje volonterskog sektora koja se sada replicira u drugim zemljama.

Početkom dvadeset i prvog stoljeća, pokret poznat kao “Movida Acstica Urbana” uključivao je umjetnike koji su pokušavali očuvati određene nacionalne tradicije pišući vlastite pjesme, ali koristeći stare instrumente. Tambor Urbano, Los Sinverguenzas, C4Trio i Orozco Jam primjeri su grupa u ovoj tradiciji.

Festivali “crnih narodnih svetaca” San Juan i San Benito najtješnje su povezani s afro-venezuelanskom glazbenom tradicijom. Posebne pjesme povezane su s različitim fazama proslave i procesije, kada sveci započinju svoj godišnji paseo – šetnju – kroz selo kako bi plesali sa svojim narodom.

Venezuelanska kuhinja, jedna od najraznovrsnijih na tom području, odražava klimatske razlike zemlje i koegzistirajuće etničke pripadnosti. Među njima su Hallaca, pabellón criollo, arepas, pisca andina, tarkar de chivo, jalea de mango i pržene camiguane.

Venezuela je poznata po svom iluzivnom uspjehu u svjetskom izboru ljepote, predvođenom poznatim kreatorom kraljice ljepote Osmelom Sousom, koji je do danas osvojio 22 prvenstva. Nadalje, Miss Venezuele je dugo očekivani događaj u cijeloj zemlji, kao iu drugim konkurentskim zemljama gdje se venezuelanski izbori ljepote često smatraju glavnim standardom izbora.

Venezuela je ukupno osvojila sljedeće naslove:

Venezuela je zemlja s najviše međunarodnih kruna na natjecanjima, prema web stranici Global Beauties. Također ima Guinnessov svjetski rekord, budući da je Dayana Mendoza, Miss Universe 2008. iz Venezuele, okrunila Stefaniu Fernandez, također iz Venezuele, kao Miss Universe 2009., što je prvi put u 50-godišnjoj povijesti natjecanja da je jedna nacija osvojila titulu u dvije uzastopne godine.

Carlos Ral Villanueva bio je najznačajniji moderni arhitekt Venezuele; izgradio je Središnje sveučilište Venezuele (na listi svjetske baštine) i njegovu Aula Magna. Capitolio, kazalište Baralt, kulturni kompleks Teresa Carreo i most generala Rafaela Urdaneta su druga arhitektonska dostignuća vrijedna pažnje.

Venezuela nije bez svog udjela u siromaštvu i kriminalu. Venezuela ima jednu od najvećih stopa ubojstava na svijetu. Džepari i pljačkaši mogu biti prisutni u prometnim gradovima, stoga budite na oprezu. Većina područja velikih gradova nije sigurna za šetnju noću. Držite se mjesta s puno ljudi. Noću uvijek idite autom. Rubovi mnogih gradova su siromašni i prožeti kriminalom, što ih čini neprikladnim za posjetitelje. Kad ste u nedoumici, pitajte mještane ili taksiste je li mjesto sigurno. Općenito, ako se čini da je osoba (vjerojatno bogat) turist, neka područja grada treba izbjegavati. Nije dobra ideja nositi skupi nakit ili satove. Budite oprezni kada fotografirate i otvarate karte usred gužve. Čak i ako niste sigurni kamo ste krenuli, ponašajte se kao da jeste.

Uvijek idite legalnim taksijem (žute tablice). Taksiji s bijelim tablicama nisu ovlašteni i mogu biti opasni.

Nadalje, treba biti oprezan prema beskrupuloznim vlastima (policiji i Nacionalnoj gardi). Neke vlasti mogu zahtijevati mito ili iznuđivati ​​turiste na razne načine. Uvijek pazite na svoje stvari. Unatoč svim ovim upozorenjima, putovanje u Venezuelu općenito je prilično sigurno ako se koristi zdrav razum i izbjegava se činiti previše bogatim. Žene s velikim torbama trebale bi izbjegavati hodanje same. Osim ako ne znate kamo idete, turisti bi trebali izbjegavati pješačenje na velike udaljenosti u gradovima i gradovima. Kad god je moguće, organizirajte prijevoz automobila. Posjetiteljice bi trebale izbjegavati hodanje u siromašne regije ili baračke zajednice osim ako nisu u pratnji stručnog vodiča. Ako prođu kroz određena mjesta, veća je vjerojatnost da će biti silovane ili seksualno napadnute.

Iznad svega, tijekom posjeta Venezueli bitno je vježbati zdrav razum. Ako poduzmete potrebne mjere, ne biste trebali imati problema. Ne bulji u nikoga na pogrešan način i ne čini se da si previše bogat.

Ako ste opljačkani, nemojte se opirati i izbjegavajte kontakt očima; većina pljačkaša u Venezueli nosi vatreno oružje i pucat će na najmanju provokaciju; budi miran i daj pljačkašu što god želi; propust da se to učini često je fatalan; također, prijava pljačke policiji rijetko je vrijedna truda; najbolje je zaboraviti jer pljačkaša ima na pretek.

Unatoč svim sigurnosnim problemima, većinu njih možete pobjeći tako da ostanete u turističkim žarištima ili istražujete manje turistička mjesta s nekim tko živi u zemlji.

Venezuela također ima intrigantnu politiku kanabisa. Možete posjedovati do 20 gr, ali imajte na umu da će vas sve više dovesti u zatvor na dulje vrijeme. Unatoč činjenici da je ova uredba prilično dopuštena prema američkim ili britanskim standardima, svu upotrebu kanabisa trebate držati u tajnosti, samo da biste izbjegli neželjenu pažnju.

Izbjegavajte noćnu vožnju vozila na velike udaljenosti jer su mnoge ceste nesigurne. Ako imate problem, Venezuelanci su vam općenito željni pomoći. Međutim, malo je vjerojatno da će stati umjesto vas u mraku jer bi riskirali da budu napadnuti bez razloga.

Otmice i prekogranično nasilje češći su duž venezuelansko-kolumbijske granice. Kao rezultat toga, nekoliko zemalja izričito savjetuje da ne putuju blizu granice.

Možda ćete imati proljev kada se prilagodite venezuelanskim jelima i pićima. Trebali biste konzumirati flaširanu vodu, a ne vodu iz slavine, iako su ledena pića i salate obično u redu (ovisno o kvaliteti vodoopskrbe u vašoj zemlji). Treba izbjegavati obroke kojima je istekao rok trajanja i sireve stare nekoliko dana. Ulični prodavači koji prodaju hranu uz ceste su uobičajeni i ne moraju nužno dobro razumjeti sanitarne postupke rukovanja hranom. Kada odlučujete što ćete jesti na ulici, upotrijebite zdrav razum. Imajte na umu da se zbog lokalnog okoliša svježa hrana i majoneza mogu brzo pokvariti.

Opasnosti po zdravlje uključuju opekline od sunca i tropske bolesti, kao i svugdje u tropima.