Od 2015. sirijsko gospodarstvo oslanja se na fundamentalno nestabilne tokove prihoda kao što su smanjenje carina i poreza na dohodak, koji su dijelom podržani iranskim kreditnim linijama. Smatra se da Iran tijekom građanskog rata u Siriji svake godine ulaže između 6 i 20 milijardi dolara u Siriju. Sirijsko gospodarstvo se smanjilo za 60%, a sirijska funta izgubila je 80% svoje vrijednosti, jer je gospodarstvo zemlje prešlo iz državnog u ratno. Siriju je Svjetska banka kategorizirala kao "naciju nižeg srednjeg dohotka" na početku trenutnog građanskog rata u Siriji. Sirijsko gospodarstvo ostalo je ovisno o nafti i poljoprivredi u 2010. Oko 40% izvozne dobiti dolazi od naftne industrije. Vjeruje se da velike količine nafte postoje na dnu Sredozemnog mora između Sirije i Cipra, prema dokazanim misijama na moru. Poljoprivreda čini oko 20% BDP-a i 20% zaposlenosti u Sjedinjenim Državama. Predviđa se da će se u sljedećim godinama rezerve nafte smanjiti, a Sirija je već postala neto uvoznik nafte. Sirijsko gospodarstvo se smanjilo za 35% od početka građanskog rata, a sirijska funta je pala na jednu šestinu svoje prijeratne vrijednosti. Iran, Rusija i Kina progresivno daju zajmove vladi.
Vlada snažno regulira gospodarstvo, povećavajući subvencije i pooštravajući trgovinska ograničenja kako bi smirila prosvjednike i sačuvala devizne rezerve. Ograničenja vanjske trgovine, smanjenje proizvodnje nafte, visoka nezaposlenost, rastući proračunski deficiti i sve veći pritisak na vodne resurse zbog intenzivnog korištenja u poljoprivredi, brzog rasta stanovništva, industrijskog razvoja i onečišćenja vode dugo su ekonomska ograničenja. Prema UNDP-u, 30 posto sirijskog stanovništva živi u siromaštvu, a 11.4 posto živi ispod granice siromaštva.
Od 2001. godine udio Sirije u svjetskom izvozu stalno se smanjuje. Tijekom godina 2000. – 2008. realni rast BDP-a po stanovniku iznosio je samo 2.5 posto godišnje. Nezaposlenost je na vrhuncu od više od 10%. Stopa siromaštva porasla je s 11% u 2004. na 12.3 posto u 2007. Sirova nafta, prerađeni proizvodi, sirovi pamuk, tekstil, voće i žitarice bili su među glavnim izvozom Sirije u 2007. Sirovine za industriju, automobile, poljoprivrednu opremu i teški strojevi čine većinu sirijskog uvoza. Glavni vladini izvori strane valute su zarade od izvoza nafte i doznake sirijskih zaposlenika.
Politička nestabilnost je veliki rizik za budući gospodarski rast. Nasilje, vladina ograničenja, ekonomske sankcije i međunarodna izolacija ograničavaju strana ulaganja. Sirijsko gospodarstvo dodatno je otežano vladinom birokracijom, padom proizvodnje nafte, povećanjem proračunskih deficita i inflacijom.
Prije građanskog sukoba 2011., vlada je namjeravala diverzificirati svoje gospodarstvo i smanjiti svoje oslanjanje na naftu i poljoprivredu privlačenjem novih ulaganja u turizam, prirodni plin i uslužne industrije. Uprava je počela provoditi ekonomske promjene s ciljem liberalizacije većine tržišta, ali one su bile spore i nasumične, a potpuno su poništene od početka rata 2011. godine.
Vrijednost ukupnog sirijskog izvoza smanjena je za dvije trećine od 2010., s 12 milijardi USD u 2010. na samo 4 milijarde USD u 2012. To je zbog kontinuiranog građanskog sukoba u Siriji. Sirijski BDP pao je za više od 3% u 2011., a predviđa se pad za još 20% u 2012. godini.
Naftni i turistički sektori u Siriji, posebno, desetkovani su od 2012. godine, a građanski rat koji se nastavlja stajao je 5 milijardi dolara. Za nastavak građanskog sukoba bit će potrebni troškovi obnove do 10 milijardi dolara. Vladine su financije iscrpljene sankcijama. Očekuje se da će ograničenja uvoza nafte koja su uvedena od strane Sjedinjenih Država i Europske unije 2012. koštati Siriju 400 milijuna dolara mjesečno.
Prihodi od turizma su naglo pali, a stopa popunjenosti hotela pala je s 90 posto prije sukoba na manje od 15 posto u svibnju 2012. Od početka sukoba, oko 40% svih turističkih radnika ostalo je bez posla.
ISIS je preuzeo kontrolu nad sirijskim rudnicima fosfata u svibnju 2015., prekinuvši jedan od posljednjih glavnih izvora prihoda Assadovog režima. ISIS je sljedećeg mjeseca digao u zrak plinovod do Damaska koji je korišten za proizvodnju grijanja i struje u Damasku i Homsu; "ime njegove igre za sada je uskraćivanje kritičnih resursa vladi", prema jednom stručnjaku. Osim toga, ISIS se približava plinskom polju Shaer i trima obližnjim objektima – Hayan, Jihar i Ebla – s gubitkom ovih zapadnih resursa plina što bi moglo uzrokovati da Iran još više podupire Assadovu vladu.
Naftna industrija
Sirijski naftni sektor je već duže vrijeme u padu. U rujnu 2014. ISIS je proizvodio više nafte od režima, na 80,000 barela dnevno (13,000 m3/d) u usporedbi sa režimom od 17,000 barela dnevno (2,700 m3/d), a sirijsko ministarstvo nafte izvijestilo je da je do kraja 2014. proizvodnja nafte je pala na 9,329 barela dnevno (1,483.2 m3/d); ISIS je od tada zauzeo još jedno naftno polje, što je rezultiralo predviđenom proizvodnjom nafte od 6,829 barela dnevno (1, dvije velike sirijske rafinerije nafte radile su s manje od 10% kapaciteta u trećoj godini sirijskog građanskog rata, prema zamjeniku ministra gospodarstva Salman Hayan.
Od kasnih 1960-ih, nacija proizvodi tešku naftu iz izvora na sjeveroistoku. Lagana nafta s niskim sadržajem sumpora pronađena je u Deir ez-Zoru u istočnoj Siriji početkom 1980-ih. Proizvodnja nafte u Siriji je pala s visokih preko 600,000 barela dnevno (95,000 m3/d) u 1995. na manje od 182,500 barela dnevno (29,020 m3/d) u 2012. Od 2012., proizvodnja je pala za 32,000 barela5,100 još više dnevno (3 m2014/d) u 27,000. (bpd). Službena statistika procjenjuje proizvodnju na 4,300 barela dnevno (3 m2015/d) u 2016., ali takve podatke treba pažljivo tumačiti jer je nemoguće utvrditi koliko se nafte proizvodi u regijama pod kontrolom pobunjenika.
Prije pobune, preko 90% sirijskog izvoza nafte odlazilo je u zemlje EU, a ostatak je odlazio u Tursku. U 2012. prihodi od nafte i plina činili su oko 20% ukupnog BDP-a i 25% ukupnih državnih prihoda.