Procjenjuje se da je populacija Tunisa 10.8. godine nešto ispod 2013 milijuna. Vlada je podržala uspješan program planiranja obitelji koji je smanjio stopu rasta stanovništva na nešto više od 1% godišnje, čime je pridonio gospodarskoj i socijalnoj stabilnosti Tunisa.
Etničke skupine u Tunisu
Sociološki, povijesno i genealoški, stanovništvo Tunisa uglavnom se sastoji od Arapa, Berbera i Turaka. Dok je osmanski utjecaj bio najznačajniji u uspostavljanju tursko-tuniške zajednice, bilo je i drugih naroda koji su imigrirali u Tunis u različitim razdobljima, što uključuje podsaharske Afrikance, Grke, Rimljane, Feničane (punske), Židove i Francuze doseljenici. Ipak, do 1870. razlika između masa koje govore arapski i turske elite bila je zamagljena, a danas se velika većina od oko 98% identificira jednostavno kao Arapi. Također ima malu čistu berbersku zajednicu (1% ili manje) koncentriranu u planinama Dahar i na otoku Djerba na jugoistoku, kao i u planinskoj regiji Khroumire na sjeverozapadu.
U razdoblju od kasnog 19. stoljeća do poslije Drugog svjetskog rata, Tunis je bio domaćin velikom broju Francuza i Talijana, no gotovo svi ti ljudi, kao i židovsko stanovništvo, napustili su nakon stjecanja neovisnosti Tunisa. Povijest Židova u Tunisu seže oko 2,000 godina unatrag. Židovsko stanovništvo 1948. godine procijenjeno je na 105,000, no 2013. zapravo ih je ostalo samo oko 900.
Povijesno gledano, prvi poznati ljudi u današnjem Tunisu bili su Berberi.
Nakon rekonkviste i protjerivanja nekršćana i Moriska iz Španjolske, stiglo je i mnogo španjolskih muslimana i Židova.
Religija u Tunisu
Većina stanovništva Tunisa (oko 98%) su muslimani, dok su oko 2% kršćani i judaisti i drugi. Većina Tunišana pripada malikijskoj grani sunitskog islama, čije se džamije lako prepoznaju po četvrtastim minaretima. No, Turci su sa sobom ponijeli poduku iz hanefijske škole za vrijeme osmanske vladavine, koja je do danas sačuvana među obiteljima turskog porijekla, a njihove džamije tradicionalno imaju osmokutne minarete. Suniti čine većinu, a nedenominacijski muslimani su druga najveća grupa muslimana, a slijede amaziški ibaditi.
Tunis ima veliku kršćansku zajednicu od oko 25,000 22,000 sljedbenika, većinom katolika (15 2007) i u manjoj mjeri protestanata. Berberski kršćani živjeli su u Tunisu do početka 900. stoljeća. Međunarodno izvješće o vjerskim slobodama iz 39. procjenjuje da tisuće tuniskih muslimana prelaze na kršćanstvo. Sa 2,500 članova, židovstvo je treća najveća religija u zemlji. Trećina židovskog stanovništva živi u glavnom gradu i oko njega. Ostali žive na otoku Djerba gdje postoji 2016 sinagoga u kojima je židovska zajednica stara 2016 godina, na Sfaxu i Hammam-Lifu.
Na Djerbi, otoku u zaljevu Gabès, nalazi se sinagoga El Ghriba, jedna od najstarijih sinagoga na svijetu i najstarija u stalnoj upotrebi. Mnogi Židovi ga smatraju mjestom hodočašća gdje se, zbog starosti i legende da je sinagoga sagrađena kamenjem iz Salomonovog hrama, slavi jednom godišnje. Zapravo, Tunis se, uz Maroko, smatra arapskom zemljom koja najviše prihvaća svoje židovsko stanovništvo.
Ustav proglašava islam službenom religijom države i zahtijeva da predsjednik bude musliman. Osim predsjednika, Tunižani uživaju visok stupanj vjerske slobode, pravo koje je upisano i zaštićeno u ustavu i jamči slobodu mišljenja, uvjerenja i ispovijedanja vjere.
Zemlja ima sekularnu kulturu u kojoj je religija odvojena ne samo od političkog nego i od javnog života. U jednom trenutku u razdoblju prije revolucije postojala su ograničenja nošenja islamske marame (hidžaba) u državnim uredima, kao i na ulicama i na javnim okupljanjima. Vlada je vjerovala da je hidžab “odjevni predmet stranog porijekla s stranačkim konotacijama”. Tuniska policija je navodno maltretirala i hapsila muškarce "islamskog" izgleda (kao što su bradati muškarci), a ponekad je prisiljavala muškarce da obriju bradu.
Godine 2006. bivši tuniski predsjednik najavio je da će se "boriti" protiv hidžaba, koji opisuje kao "etničku odjeću". Džamije nisu smjele održavati zajedničke molitve ili nastavu. Međutim, nakon revolucije, izabrana je umjerena islamistička vlada, što je dovelo do veće slobode u prakticiranju vjere. To je također ustupilo mjesto usponu fundamentalističkih skupina kao što su selefisti, koji zahtijevaju strogo tumačenje šerijatskog zakona. Zbacivanje u korist umjerene islamističke vlade Ennahdhe djelomično je bilo posljedica ciljeva tajne službe moderne tuniške vlade da potisnu fundamentalističke skupine prije nego što su mogle djelovati.
Pojedini Tunižani toleriraju vjersku slobodu i općenito se ne raspituju o osobnim uvjerenjima neke osobe.